Zašto sve vrijeme imam čudan osjećaj? Kao da neko ide sve vrijeme za mnom? Okrenula sam se iza sebe i vidjela nekog čovjeka od dva ipo metra, skroz ošišane kose, prepolovnjene obrve. Gledao je ka meni kao "sve okej".
"Možeš da se pomjeriš?", upitam ga gutajući knedlu u grlu.
"Ulaziš u moj osobni prostor!", dodala sam pomalo bezobrazno. Tako mu i treba jer se širi kao Corona virus.
"Oprosti.", njegov dubok glas mi je zaparao uši.
"Ne opraštam, pomjeri se!", derala sam se iz sveg glasa, no muzika je treštala pa je bilo uzalud. Uhvatio me je za zglob lijeve ruke i povukao k sebi.
"Pazi da ti ne uđem negdje drugo, ne samo u osobni prostor.", da li je ovo prijetnja ili ne?
"Pusti me!", procijedim kroz zube, gledajući ga pravo u oči.
"Ku*vice, znam tko si. Seka nogometaša, je l tako?", progutam knedlu jedva nakon šta sam to čula.
"Zato ćemo mi fino, na lijep način da se preselimo u sobu hotela preko puta...", približio se mom uhu dok mi je to pričao. Udarim ga preko obraza slobodnom rukom, dok mi on drugu ne pušta.
"Pusti me! Ne znam kakav problem imaš s mojim bratom, ja tu ništa ne..", krenem da kažem, ali mi vrati šamar. Okrenem se doslovno oko sebe te vidim na dva metra od ulaza Andreja s nekom curom. Veoma su bliski. Suze mi krenu niz obraze, ali ne znam koji je točan razlog. Da li jer je Andrej s drugom ili jer ovaj neki nepoznat lik oće da me doslovno siluje na pol kluba?!
"Pusti me!", lijepo ga zamolim.
"Ili što?", upitao me je.
"A gle, pogledaj se, plačeš...!", promrmljao je pustajuci mi ruku.
"Polazi, dr*ljo!", gurne me kako bih krenula ispred njega. Ovaj tip nije okej s glavom. Sigurna sam u to. Ne znam ni tko je, a on zna izgleda sve o meni.
"Što ako neću?", zastanem i prekrizim ruke na prsima poslije par trenutaka. Opet me udari, ovaj put bliže ka oku te osjetim kako mi se oko crveni zbog udarca. Počinjem da vrištim i plačem. U tom momentu se slučajno muzika utiša, kraj je pjesme.
"Ne deri se, ubiti ću te ku*vo!", uhvatio me je ovaj put za nadlakticu i povukao. Jecala sam i molila da me ostavi na miru. Ponovo me je udario, tako jako da sam se srušila na pod.
"Dečko...", čula sam muški, odnekud poznat glas, ispred sebe.
"Pusti curu!", podigla sam glavu i vidjela da je Andrej prišao kako bi mi doslovno pomogao.
"Ma tko si ti?", upitao ga je ovaj.
"Andrej Kramarić, sad odstupi. Pusti curu na miru!", rekao mu je Andrej te se spustio na pod do mene.
"Jesi dobro, Lucija?", upitao me je. Pogledala sam ga nakratko vraćajući pogled ka onom tipu.
"Skloni se od ovog čovjeka.", jedva izgovorim te riječi.
"Nikuda bez tebe!", podigao me je u naručje, te smo izašli ispred kluba. Ispustio me je na haubu svog auta.
"Jesi dobro, želiš vode?", upitao me je, klimnem glavom. Uzeo je bocu s vodom iz auta te sam popila gutljaj. Sve vrijeme sam plakala i tresla se zbog šoka.
"Ajde da te vozim doma, hladno je i nisi okej.", predložio je.
"Ostale su mi stvari unutra.", odbijam ga.
"Gdje?", upitao me je.
"Lorena ih čuva...", kažem jedva.
"Pusti sad to, reci ću Josku da si sa mnom, da Lorena pazi stvari i to ti je riješena stvar.", prođe i otvori mi vrata suvozača. Uđem u auto i vežem pojas. Ušao je I on kroz par momenata na mjesto vozača i startovao auto.
"Što ti je učinio, nadam se ništa loše?!", nastavio je da priča.
"Nije, ne brini. Samo me je udario i boli me oko.", objasnim mu.
"Boli li te jako?", brine se o meni🥺. Odmahnem glavom te se naslonim na prozor auta. Sekunda mi nedostaje da se rasplačem, ali neću jer je on ponovno pored mene. Sklopila sam oči i umalo zaspala.
"Oces doma ići?", cimnuo me je iz sna Andrejev glas. Ustanem I pogledam ga.
"Ne bih, želim nekamo drugo, samo da se prvo smirim pa cu onda.", kažem mu. Klimne glavom potvrdno trudeći se da bude pristojan, iako već vidim da to jest.
"Inače, hvala ti jer si mi prišao!", kažem veoma tiho, ali opet da me i on čuje.
"Ništa, draga moja. Ipak smo mi imali neke zajedničke stvari prije par mjeseci, a neke se vatre nikad ne ugase.", slegnuo je ramenima gledajući ka drumu sve vrijeme.
"Oprosti jer sam te lagala, znam koliko je stvari ostalo samo uspomena.", naslonim se ponovno na prozor, čekajući odgovor, no nisam ga dobila.
...
Probudila sam se nakon doslovno sto sati spavanja. Polako sam otvarala oči shvatajući da nisam u krevetu, već doslovno u nečijem automobilu. Čim pogledam pored sebe i ugledam Andreja kako spava sve sa naočalama za sunce na očima, sjetila sam se sinoćnjeg događanja i našeg razgovora. Pokušala sam da uzmem mobitel u ruke, ali mi je kao namijerno ispao ispod sjedišta.
"Sranje...", prošaputala sam spuštajući se ispod, no džabe. Čak se i Andrej počeo buditi. Pogledala sam ga kao i on mene, direktno u oči.
"Jutro, Andrej.", kažem mu.
"Ej, nadam se da si bolje?", prvo me je to upitao.
"Bolje sam, ti si bio uz mene cijelu noć.", iskrena sam. Naslonim se nazad u sjedalo te nastavim da ga gledam.
"Drago mi je da si ponovno tu.", rekao mi je idalje uspavanim glasom.
"I meni je jer si napokon pristao da razgovaraš sa mnom.", kažem mu kratko.
"Ne, nisam pristao uopste. Primoran sam da saznam što moja ljubav bježi od mene. Zašto si pobjegla iz Katra?", pitao me je ne sklanjajuci pogled s mene. U nekoliko rečenica sam mu ispričala sve što se dešavalo još dok je trajalo Prvenstvo. Moj odlazak zapravo nije bio bijeg kao što je on mislio. Samim tim što sam mu rekla kako stvari stoje, bilo mi je mnogo lakše. Makar znam na čemu sam sad ponovno s njim.
"Pa, da li si spremna da nastavimo tamo gdje smo stali prije par mjeseci?", pitao me je prolazeći prstima kroz moju kosu. Gledala sam ga blagim pogledom i samo klimnula glavom.
"I više nego spremna.", odgovorim dok usnama polako prilazim njegovim.
"Ne ostavljaj me više, Lucija!", prošaputao je kroz poljubac.
"Nikad više, Andrej!", odmahnem glavom.
Luce i Andrej su ponovo skupa. Izgleda da zaista radi ono " šta najduže čekaš je najljepše".
Vaše mišljenje o svemu? Da li su oni i nakon svega zaslužili biti skupa?🤔
Vote and comment?
ESTÁS LEYENDO
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fanfic"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
