•PAR MINUTA ZA NAS•

10. dio

Pogled na brdo navijača ispred hotela, u kockastim dresovima, vrijedio je brdo para. Tek su nepuna dva tjedna prošla od kako smo ovdje, trenutnom centru svijeta, svog zbivanja, ukratko u Katru. Prošlo je nepuna dva tjedna od kako sam vidjela mamu, od njenog zagrljaja.. na kraju nisu uspjeli doći ni ona ni otac. Fale mi. Prošlo je točno dva tjedna od prve pomisli da ću da upoznam tog zelenookog dečka, koji je ujedno i prijatelj i suigrač u reprezentaciji s mojim bratom.

Možda je sve do sad dobro prošlo, sem pokvarenog kontakta s Joškom. No, više me je postalo briga za njega jer se samovoljno udaljava od nas, prekida sam sve sta smo imali i sta bismo imali u budućnosti. No, plašim se. Plašim se sve vrijeme da je ovo ludilo s Andrejem prolazno i da ću da se kajem jer sam doslovno zbog pokušaja "ljubavi" izgubila najboljeg prijatelja.

"Djevojčice, di si?", cimnuo me je muški glas iz razmišljanja te se vratim u realnost. Moj brat me uplašio ko zna koji put ovih dana.

"Zamišljena si?", sjeo je preko puta mene, na stol spuštajući tanjur sa nekom hranom.

"Gdje ti je Andrej?", upitao me je. Slegnem ramenima spuštajući pogled.

"Što je? Meni ne smeta jer se muvate, ali njega moram da opomenem da mora da te pazi kao kap vode na dlanu!", mahne prstom meni ispred očiju.

"Okej, Borna, nećemo da pretjerujemo!", kažem mu mrzovoljno.

"Što ti je? Što si takve volje?", nastavio je da propituje.

"Kaži mi što pogrešno radim? Želim da znam zašto se moj najbolji prijatelj udaljio od mene!🥺", kažem mu na rubu da zaplačem.

"Joško, ha?", pogledam ga u oči i klimnem glavom potvrdno.

"Pusti ga, navik'o je da je jedini muski prijatelj kog imaš.", bar je iskren.

"Nek se navikava na suprotno. Nije on jedini u mom životu, kao što se primijeti!", pređem rukom preko očiju kako bih spriječila suze da izliju niz obraze.

"Baš si se zaljubila u mog frenda!", kaze te klimnem glavom potvrdno.

"Duša moja..  probati ću da ja razgovaram s Joletom. Meni isto ide na nerve jer bježi od svih nas. Plašim se da se ne naljuti toliko da nas Brazilci pobijede u ponedjeljak!", rekao je Borna.

"Ne lupaaaj!", lupim ga po ruci te on pukne u smijeh.

"Nije toliki debil da to uradi svojoj državi! Molim te, Borna, unormali se! Ako Boga znaš!", uzdahnem. Koga ja za brata imam.

"Jedva čekam da padne i taj Brazil!", kažem s osmijehom na licu.

"Prevelike snove sanjaš, ali mi je drago što još uvijek ciljas na pobjedu i zlato!", okrenem očima nakon tog komentara.

"Ne, želim da vas Brazil izbaci!", sarkastično odgovorim.

...

Nervozno sam prošla rukom kroz kosu. Ova utakmica me ubija više nego bilo koja druga, a propratila sam ih mnogo. Pogledala sam ka Franki i Loreni koje nisu izgledale nista bolje od mene. Nervoza ih je obje ubijala kao i mene.

"Mislis da će Neymar izaći živ s ove utakmice?", upitala sam prateći doslovno svaki njegov pad... rekla bih korak, ali se više valjao po travi. Češće nego lopta.

"Ne bunim se da ga iznesu na nosilima!", volim kad je Franka tak promišljena svaki jebeni put.

"Što ako zbilja izbacimo Brazilce, što će da se desi?", upitala sam poput malog djeteta. Okej Lucija, prvo: žao ti je jer se Neymar valja po travi, samovoljno, drugo,... nećemo dalje...