Ovo je, iskreno, bio najdosadniji i najnaporniji let avionom, i putovanje uopšte. Nakon više sati leta, napokon smo sletjeli na aerodrom. Ispred samog aerodroma nas je dočekalo brdo novinara, što hrvatskih, što svjetskih.
"Ne želim da me...", krenem da kažem bilo sta prije nego me Josko uhvatio za ruku, ali kasno. Povukao me je za sobom i odvukao do Juranovića i Majera.
"Boze, kakve li misli sad prolaze glavom, ovim novinarima!", progunđam sebi u bradu.
"Što si rekla?", izgleda da je Joško čuo.
"Rekoh, sad ce da nas povezuju, a to mi ne treba! Tek sam po prvi put u javnosti!", odgovorim mu.
"Ne brini se! Ja cu to da riješim!", bas me tješi, aha.
"Sad leti do Lorene i Franke, čekaju te tamo!", pokazao je prstom u smijeru gdje su strpljivo čekale njegove dvije starije sestre.
Zgrabila sam ruksak na leđa, kao i kofer u ruke te otrčala ka njima. Za ovih minut ipo, kolko me je Joško držao za ruku, bilo je sasvim dovoljno da novinari sve snime i vide. No, on je kriv.
"Luce, otkud ti lutko?", docekale su me tim pitanjem.
"Pa eto, došla i ja malo u Dohu, nije kao da mi je brat Borna, reprezentativac hrvatske?!", odgovorim pomalo drčno.
"Nismo te uopšte očekivale, ne samo danas, već uopšte!", rekla je Franka.
"Da, od Svjetskog 2018. si bježala kao vrag od križa!", nadovezala se i Lorena.
"Pa tad sam bila dijete i samo sam pratila Dinamo. Ljubav ka nogometu je sad veća!", odgovorim donekle iskreno.
"Ajdemo u hotel, mobitel mi je na 2% a treba još storija iz Katra da se objavi!", rekla je Lorena ubacujući stvari u neki random taksi koji je naišao.
Iako je bilo zabranjeno za "fanove" pristup hotelu Vatrenih, obitelji nije. Sreća da sam sestra nogometaša. Ne bih ni došla sa činjenicom da ne bih bila blizu brata i prijatelja.
"Pripremna utakmica je tek sutra, šta ćemo mi da radimo do tad?", išao je kroz hotel moj cijenjeni brat, dok je pored njega, u prekratkom šortsu i bez majice išao Petković. Na tanjiru je nosio neku hranu koju je usputno gurao u usta, nije žvakao uopšte, već samo gutao.
"Mogli smo naci ekipu pa na plaži raspaliti jednu mini tekmu!", rekao je Bruno.
"Nema sanse da ću izaći prvi dan iz hotela! Ej, Luce!", napokon me je primijetio.
"Što ti radiš?", upitao me je.
"Čekam neka normalna dešavanja i dosadno mi je. Jedine ženske ovdje su Gvardiolove sestre koje su napolju, a vanka je fakat prevruće.", odgovorim mu.
"A di je Joško? Nisam ga vidio od aerodroma? Da li je uopste ušao u bus i stigao vamo?", rekao je Bruno gutajući hranu koju je nosio.
"Naravno da je, tu je. U sobi s Andrejem...", ostatak Bornine rečenice ostade u zraku. Zašto mi svaki put misli odlete kad se pomene ime tog dečka, a jedva da ga znam. Da li sam se zaljubila? Ma ne, Lucija! Umišljaš u svojoj ludoj glavi.
"...je li Lucija?", misli mi vrati iznenadno pitanje mog brata. Pogledam ka njemu zbunjeno.
"Ha?", promrmljam.
"Jesi me slušala uopste?", pitao je.
"Am.. ne baš.. umorna sam i gladna. Idem da si uzmem hranu pa cu da spavam...", opet si se izvukla. Ali ko zna da li ćeš i opet.
Strčala sam niz stepenice u hotelski lobi gdje me je dočekala buka, smijeh i pjevanje.
"Jedva čekam Maroko, da se igramo!", viknuo je neko od dečkiju, nisam upratila ko. Znam samo da sam pogledala ka njima u momentu kad je Andrej ustao i doslovno krenuo ka meni. U momentu su mi se noge oduzele.
"Jedino žensko u hotelu!", rekao je čim je prišao.
"E.. hej.. da.. ja sam..", šta ti je Lucija?
"Oces da se prošetamo malo van?", nasmijao se i predložio.
"Ne bih.. znaš, svakako Joško..", pokušam da se opravdam scenom s aerodroma zbog koje ne smijem da upalim net, jer bi krenule vijesti od strane novinara.
"Šta, čekaš ga?", upitao me je. Pogledam oko sebe te ga lociram. Bas je sišao niz stepenice u lobi. Pričao je na telefon. On mi je školski drug i nikad ne bih ništa s njim. Ne bih da dugogodišnje prijateljstvo izgubim tako lako.
"Ne već novinari. Sigurno su mene i Joska uhvatili na aerodromu, još su ispred.. šta ako..", opet krenem nekontrolirano da pričam.
"Ne brini, već je pokasno, a ne vjerujem da bi baš nas dvoje vidjeli! Ne brini, moja odgovornost si ti. Vraćam te Borni u komadu!", zašto o meni priča kao o odjevnom predmetu mog brata?
Izašli smo ispred hotela i za divno čudo nije bilo ni traga novinarima. Sigurno su negdje okolo, ali gdje tačno. Bicu oprezna, bez obzira na sve.
Šetali smo desetak minuta u tišini. Spustili smo se na plažu koja je bila na oko 700 metara ispod hotela. Jedini zvuk su bili valovi mora I zvuk gaženja kamenčića.
"Dakle, pratiš nogomet?", započeo je prvi razgovor.
"A kako biti sestra nogometaša, a ne biti u tom svijetu sama od sebe?", postavim logicno pitanje.
"Pitam jer te nisam viđao na tribinama, uopšte. Nikad! Nisam znao da Sosa ima sestru, i to mlađu!", kaže te se nasmijem.
"Nisam ni ja znala da ti postojiš uopste. Dok nisam vidjela kod brata na instagramu poruku od tebe!", budem iskrena.
"Nadam se da nije neki prostakluk?", zastao je i pogledao me.
"Zar dečko poput tebe može da bude prost?", pomislila sam.
"Naravno da ne! Zapravo, poslao si sliku iz Rusije s medaljom. Kad bolje razmislim, mozda sam te i viđala na TVu, dok sam pratila to Svjetsko!'', kažem prisjećajući se tih momenata kad je Hrvatska ušla u finale. Kad su igrali i gubili protiv Francuske. Ujedno najljepši i najgori mogući osjećaj.
"Moguće!", rekao je.
"Bilo bi čudno svima da sve iz repke znaš, ako ne lično onda kroz tekme, sem mene.. mislim.. ne shvati pogrešno!", krene da se pravda.
"Sve okej...", klimnem glavom te nastavimo sa šetnjom.
Andrej, Lucija i njihov prvi razgovor. Gdje li će da ode ovo sve i da li je Lucija pametno postupila dolaskom u Dohu?🤔
Vaša mišljenja?
Vote and comment?
VOUS LISEZ
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fanfiction"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
