Kako je biti sestra reprezentativca i poznatog nogometaša, sta vise jednog od najpoželjnijih na svijetu? - pitanje je koje muči većinu djevojaka od kad je moj precijenjeni brat, u jednom intervjuu izjavio, ni manje ni više nego da je došao sa sestrom na Svjetsko. Dobro da im sliku nije pokazao, ili ime rekao.
Trenutno sam na tribinama Hrvatske u dresu sa brojem 19 i prezimenom "SOSA" preko leđa. Nadam se da će to prezime itekako da doprinese našoj državi ove godine. Prva tekma je protiv Maroka i igra se 75. minut. Utakmica je ludilo, uz mnogo dobrih i loših trenutaka na terenu. Doduše, na kraju ipak više slabijih poteza, jer bi svaki završio stativom ili omašenim golom.
Sreća da je naš vratar/golman naš Livi. Čovjek je svemirac, čudotvorac... to je više puta potvrđeno dok je branio mrežu u samom Zagrebu, za svoj plavo-bijeli tim.
"Ćao, ti si Gvardiolova cura?"
"Možeš me dodati na tik toku?"
"Mozes mi lajkat video?"
"Može follow na instagramu?"
Odjednom mi je prišlo brdo Joškovih obožavateljki u kockastom dresu s brojem 20. Zaprepastila sam se, a djelomično i ne jer su me nazivale Joškovom curom. Većinom su to bile klinke od 13 do 17 godina, ali i one malkice starije, do oko 20 uglavnom. Pokušala sam da se skuliram, poznavajući činjenicu da oja država igra i da ja s tim bapskim pričama, vezanim za Joska i mene, nemam ništa.
"Je l nam možeš reći kako se zoveš?"
"Mi smo fanovi Joška i Hrvatske repke!"
Komentarisale su bez prestanka. Pogledala sam ka mjestu gdje su stajale Joskove sestre i ostale "žene fudbalera". Bile su nekoliko redova iza mene sto je rezultiralo da moram da pobjegnem daleko od svih. Izgleda da nitko ne zna od njih ništa. Sreća... ali saznace se, kad tad.
Pokupila sam bocu s vodom i probila se kroz masu. Znala sam da je sve ovo kriva odluka. Dolazak u Katar mi je od početka bio sumnjiva radnja. Nisam ja za veliku masu ljudi, posebno jer sam sestra poznatog nogometaša. Sreća jos se nije skužilo kojeg, ali po broju na dresu bi svako provalio. No, svima je sad prioritet da saznaju ko je "Joškova cura".
Protrčala sam kroz kilometar dug hodnik (ne doslovno) kako bih pronašla toalet. Nadam se da me makar na pišanju neće niko uznemiravati.
Ušla sam u jednu od kabinica i zaključala se. Moram da posaljem mami poruku da mi ovdje nikako nije dobro i da se vraćam doma. Taman da osiguram sebi povratnu kartu za Zagreb. Međutim... kad sam potegnula rukom ka džepu od pantalona, nije bilo mobitela. Gdje je??? U momentu sam se uspaničila, ne jer sam ovisnik o mobitelu, već jer je izgleda ostao negdje na tribinama. Sam vrag zna da ću ga opet naći i uzeti u svoje ruke. Ne pada mi na pamet da se opet vratim natrag na isto mjesto gdje dobijam neumjesna pitanja od strane fanova.
Nakon što sam se smirila, uzela vazduha u pluća, izašla sam iz kabinice i oprala ruke. Usput sam si namjestila kosu i izašla iz toaleta kao da je sve okej... a nije...
Po ulasku na tribine, sudija je taman svirao kraj tekme. Sreća rezultat je ostao nepromijenjen, a to je 0-0. Nisam propustila proslavu gola od strane naših momaka.
"Di si se zagubila, Luce?", odjednom sam osjetila kako me netko hvata za zglob ruke i vuče ka sebi. Okrenula sam se i vidjela Lorenu.
"Uplaši me!", kažem joj.
"Nestala si! Gdje si bila?", nastavila je da propituje.
"Hoću doma! Pritisak I sve sta mi je vaš brat priredio već po dolasku u Katar je nepodnošljivo!", stavila sam ruke preko lica i počela da plačem.
"Daj smiri se, Luce! Što se desilo? Seka i ja nismo upućene? Što ti je Joško priredio?", pridružila nam se i druga sestra Gvardiol.
"Ne želim o tome sad. Hoću kući!", prošla sam ispred njih doslovno trčeći ka izlazu.
Do hotela sam išla sa njima dvema, vozile smo se taksijem jer nisam bila u stanju da hodam. Da sam znala da je ovo ovoliki pritisak, ne bih nikad vjerojatno izašla u javnost ni kao sestra Borne Sose, niti kao bilo tko drugi. A ovo je tek početak. Bježi od fanova i novinara iako ne znaju istinu tko si.
Po izlasku iz taksija, opet su na nas navalili obožavatelji. Usprkos obezbjeđenju koje je pratilo i čuvalo hotel nogometaša, uspjeli su da se provuku do nas. Navalili su na mene i na sestre Gvardiol.
"Što je ovo, Lucija?", pitale su me.
"O tome vam pričam! Vaš cijenjeni brat me je uhvatio za ruku pred gomilom novinara i sad nas svi povezuju.", kažem te Franka uzme mobitel i pogleda sve novosti vezane za mene i Joška.
"Istina je.. vidi ovo... kako..", krene kazati.
"Ne zanima me! Nek se on pobrine za to sranje, ne zanima me kako...", kažem te se zaputim ka sobi.
...
"Luce...?", budi me otvaranje vrata sobe. Otvorila sam oči i vidjela Maria Pašalića i Joška na ulazu u sobu.
"Spavaš?", pitao je Joško dok je Mario nijemo gledao.
"Zar si slijep?", drsko odgovorim.
"Ljuta si?", kaže te obojica uđu u sobu. Mario zatvori vrata te se nasloni na zid.
"Nisam rekla da se može ući!", pokušam da ih otjeram al uzalud. Josko sjedne pored mene na krevet.
"Oprosti za ono.. pokušao sam da ispravim!", isprike? Ma daj, jadan je.
"Momak, izađi! Idem sutra doma, ne zanimaš me!", ustanem i sklonim se od njega.
"Lucija, saslusaj ga! Zaista je pokuša da ispravi grešku, ali novinari.. znaš ih... dosadni su i naporni!", umiješa se i Mario iz kuta sobe.
Okrenem očima trudeći se da ne slušam isprike. Najbolje bi bilo da Lucija nestane s lica zemlje ili ode u pustinju, daleko od svih. Da novinari i javnost napokon ućute. Ili da si promijenim identitet? To bi bila najbolja opcija.
"...oprosti, Luce!", spustio je svoju ruku preko moje te sam ju sklonila.
"Namijerno to radiš, Joško!"
•šta vi mislite da li je Joško to namijerno sve uradio? Ako da, da li zbog pažnje novinara ili nečeg drugog?🤔•
Vote and comment??
YOU ARE READING
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fanfiction"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
