"...ne znam u čemu je problem, Andrej. Kaži mi istinu, nemaš šta da se plašiš i krijes iza maske za koju svi znamo da ne preferiraš!", pričao je moj brat dok su on i Andrej koracali ka stolu gdje sam sjedila i pila kavu. Inače nisam kavopija, al sam morala da popijem ovo jutro.
"Jutro seko!", uputio mi je riječi te povukao slobodnu stolicu pored mene, ali je ipak sjeo na drugu preko puta mene.
"Sjedni, Andrej.", pokazao je rukom ka njemu.
"Jutro, šta sad mučiš čovjeka od ranog jutra?", gledala sam svog brata udarenog u glavu, po rođenju.
"Šta mučim? On neće da mi kaze šta je bilo sinoć u tvojoj sobi.", znatiželja ga pojeda.
"Šta te briga, Borna!", kažem mu.
"Znaš li ti za riječ privatnost?", dodam pitanje.
"Sestra si mi i to mlađa, a ovaj tukac mi je prijatelj!", očima pokaže ka Andreju.
"Pitam li ja tebe o curama koje ti privodiš?", direktna sam.
"Te cure tebi nisu najbolje prijateljice!", okrenem očima nakon te izjave.
"Oces reci da sam ti ja najbolji prijatelj?", progovori i Andrej. Borna ga pogleda kratko.
"Ne seri!", vikne Borna u trenu kad mi pogled odluta ka ulaznim vratima u hotel. Upravo je ušao Josko. Trebalo bi da razgovaramo. Ustala sam I bez ijedne riječi otišla do Joška.
"Ej, trebaš mi!", kažem mu čim sam prišla.
"Ej, tebe tražim. Ajmo u moju sobu.", rekao mi je pa pokazao rukom da pođem za njim.
Ušli smo u sobu nakon dva minuta penjanja uz stepenice, jer je lift bio očito zauzet.
Sjela sam na njegov krevet i sacekala da on prvi počne razgovor, ipak je on mene zvao.
"Ovaj...", krenuo je nakon par minuta da priča.
"Nisam htio da te probudim jutros, ali mi je trebao razgovor.", prvo se ispričao.
"Ali bilo je jebeno pola pet. Što misliš da radim u ta doba, čuvam ovce ili što?", direktna sam kao inače.
"Nisam htio to da kažem, već.. drago mi je zbog tebe i Andreja, mnogo sam sretan!", zbunim se na tu rečenicu.
"Šta?", upitam.
"Znam da ste skupa, vidim i kapiram sve!", rekao je.
"Dobro, a što si se ti promijenio zbog toga?", upitam ga.
"Nisam uopste!", krije još uvijek odgovore na sva pitanja koja imam. Ubiti ću ga.
"Ne laži mi, Gvardiole! Znam te od 14. godine i znam te kad lažeš. Kaži istinu, neću se ljutiti.", kažem mu, no džabe.
"Ne lažem te. Nisam se promijenio samo me ovo takmičenje ubija od kad smo prošli skupinu. Neizvjesnosti kraju nema!", skreće s teme namijerno.
"Nos će ti biti do poda nastaviš li tako!", prekrizim ruke.
"Ljubomoran si na Andreja, zar ne?", ciljam na visoko al moram.
"Zašto bih?", odmahne glavom, unervoženo.
"Jer smo kako kažeš - skupa!?", dodam.
"Ja sam sretan jer si sretna, nisam ljubomoran! Nemam razloga za to!", pravda se. Ne znam kud ovo ludilo točno vodi, ali će da dobije šamar preko obraza uskoro.
"Slusaj me, ti si mi prijatelj I sve mi možeš kazati uvijek. Andreja izbjegavaš isto..", prekinem misao na pola jer je skrenuo pogled.
"Okej... malo mi smeta jer se plašim da te ne izgubim. Nisam te nikad vidio zaljubljenu ovoliko kao sad.", napokon reče. Na to sam se toliko glasno nasmijala da mislim da se hotel zamalo urušio.
"Ne brini, Jole. Uvijek ćeš biti moj skolski prijatelj iz klupe za kojim sve cure lude od malih nogu!", namignem mu te se šmekerski nasmije.
"Imam pitanje za tebe, možeš da odbiješ zbog dečka.", rekao je.
"Nije mi decko, bar ne još, ali kaži!", slusam ga.
"Dacu ti svoj dres, želim da ga obuces na utakmicu Hrvatska - Argentina i da nam bude amajlija za prolaz u finale. Što misliš?", pitao me je. Pristala sam na to, jer što da ne. Iz ormana je uzeo dres i pružio mi ga.
"Hvala ti jer si ostala prijatelj!", rekao je kratko.
...
"Jeste vi gledale onaj video Modrića kako drži govor Livakoviću kako je on golmančina?", trenutno čekamo da se završi trening neposredno dan prije polufinala i Lorena sve vrijeme priča nebitne stvari.
"Tko je golmančina, Modrić? Nisam znala da je nakon toliko godina nogometa prešao na tu poziciju!", našalila se Franka.
"Što je tebi, Luce?", pitala me je Franka kad su obje skuzile da sam doslovno zamisljena s pogledom na teren.
"Nista!", kažem im.
"Luce je zamišljena i odsutna. Tko te dirao?", nastave s propitkivanjem. Tad Vida i Majer dođu na klupu kako bi napravili predah.
"Naljutila si se na nekog, sigurna sam!", rekla mi je Franka.
"Tko, Lucija?", umiješao se Vida koji je sve to čuo, slučajno ili ne.
"Ona se ne ljuti, ako nisi znala. Samo ima vječno loš predosjećaj pred dobro odrađenu utakmicu!", odlično zaključuje stvari. Jedini ovdje i jedini koga znam.
"Plašim se da je ovaj put drugačiji osjećaj!", prebacim pogled ka Domagoju rekavši to.
"Kako misliš?", zbunio se Majer na moju izjavu.
"Ovaj put mislim da ćemo otići u finale, ali ne znam.. ne mora da znači i fa nećemo.. ", krenem da pričam.
"Ne baksuziraj. Sutra nas čeka Argentina i Messi i odlazak po zlato. Ajmo!", proderao se Vida na kraju te su se vratili na teren obojica.
Zaista, kad god imam loš osjećaj, bude dobro. Ovaj put je dobar osjećaj pa se plašim da se ne desi nešto loše. To nikome nije cilj.
Jedan malo kraći dio, ali da ispostujem vjerne čitatelje kao i inače. 🤍
Što mislite da li je Josko rekao Luciji istinu i što će da se desi na utakmici protiv Argentine?🤔
Vote and comment?
