•PAR MINUTA ZA NAS•

13. dio

Pogledala sam na sat. Utakmica bi trebala da počne kroz neka tri ipo sata, a ekipa i ja krećemo ka stadionu tek za možda sat ipo, čisto da ne dođemo tamo pre rano.

Andreja nisam vidjela od sinoć, nakon večere je magično nestao I nije ni izlazio niti na balkon, niti uopste iz sobe. Previše sam zavoljela tog dečka, posebno su emocije proradile nakon onog poljupca od prije par noći. Morat ćemo to ponovit uskoro🙈.

"Idemo mi nešto kupiti prije nego dođemo na stadion!", došla mi je poruka od Lorene.

"Da idem s vama? Pa ćemo skupa dalje?", otkucala sam poruku i odmah poslala.

"Nema potebe. Makar se ti spremi da lijepo dočekaš plasman u finale!", odgovorila je te sam samo pogledala poruku i ostavila mobitel na krevet. Nešto ovdje smrdi, sve vrijeme.

Sreća pa još uvijek imam Helenu koja je negdje u hotelu, ali gdje točno. Poslati ću joj poruku, da nas dvije skupa odemo na stadion, čisto da nisam sama.

"Ej, ove dvije moje su pobjegle prije svih, želiš da idemo ti i ja skupa kasnije?", premisljala sam se da l da posaljem, ali sam ipak poslala. Što da ne, prijateljice smo.

Vratila sam mobitel nazad na mjesto i odlučila da napokon se i ja obučem za navijanje i podršku s tribina. Uzela sam plave hlače i nakon što sam krenula da uzmem Joškov dres s mjesta gdje sam ga odložila, on nije bio tu? Preokrenula sam sobu naglavačke da bih našla dres, ali džabe. Našla sam i Andrejev dres koji mi je dao nakon tekme gdje smo pobijedili Brazilce, ali i milion dresova mog brata. Kao da sam samo dresove ponijela sa sobom. Šta da radim, obećala sam mu da ću da nosim. No, sad jedino mogu da plačem. Neće da mi se zamjeri valjda toliko, a sad da idem da pitam njega za drugi, on nije tu, niti su mu sestre u hotelu. Kao da se sve na mene srusilo, cijelo nebo i sve zle sile. Na kraju sam ipak uzela Andrejev dres, jer što da ne. Neće da mi zamjeri Joško, nadam se.

...

"Idem da prvo pronađem Dominika kako bih mu zaželjela sreću!", rekla je Helena odmah po dolasku.

"Čekaj mene!", viknula sam trčeći ka njoj. Od kad su me sestre Gvardiol ostavile samu u hotelu, nakon nestanka Joškovog dresa, sve imam gori osjećaj. Krenule smo ka svlačionici gdje je ekipa, ali je ona ranije srela svog Dominika.

"Idem do Andreja!", kažem te se zaputim kroz doslovno labirint hodnika. No, naći ću valjda nekako i ja njega, da ga zagrlim za sreću.

"Mene tražiš?", okrenem se ka izvoru zvuka u čim ugledam Andreja skočim mu u zagrljaj.

"Baš tebe!", kažem spuštajući svoje usne na njegove. Produžio je poljubac u nešto najljepše na svijetu.

"Vidim I dres si obukla!", prešao je rukom preko mojih leđa s njegovim prezimenom.

"Lijepo ti stoji moje prezime!", dodao je s osmijehom na licu.

"Tražila sam svlačionicu, a ti..  što ti hodaš okolo a utakmica samo sto nije?", podignem obrvu kao znak pitanja.

"Tražim i ja tebe, nismo se vidjeli od sinoć!", povuce me ponovno u zagrljaj.

"Imam loš predosjećaj!", kažem mu tiho dok ne želim da me ispusti iz zagrljaja.

"Je l dobro ili loše, ovaj put?", upitao me je spuštajući usne na moj vrat.

"Ne znam, Andrej! Josko će da me ubije jer mi je dao svoj dres da obučem na ovu utakmicu, ali mi ga je netko ukr'o!", kažem mu podižući pogled.

"Dakle, trebalo je da budeš u tuđem dresu...?", nije vrijeme za dramu.

"Ne, nije to tema! Znaš da te volim i da je dres samo dres. Opusti se.", kažem mu laganim glasom dok još jednom svojim usnama pokušam da dotaknem njegove, što i on učini.