Po ulasku u hotelski lobi, prešla sam pogledom kroz cijeli prostor, dok su moj brat i njegovi suigrači slavili pobjedu. Za par dana je polufinale, jedva čekam da sutra izađu rezultati i da se sazna ko je protivnik Hrvatskoj. Ipak, nakon što smo vidjeli Neymara uplakanog kako sjedi na travnjaku, sasvim je svejedno tko će da nas dočeka za tri dana. Donekle... ne smijemo se prepustit slučaju da nas slabiji, doslovno slabiji sruše. Jer tko su Argentinci, Francuzi i Marokanci? Niko, realno.
"Gdje si ti!", prišunjao mi se s leđa Andrej s čašom koktela u ruci koji mi je pružio.
"Nije li dosta da se pije?", upitala sam ga.
"Ne, niti će! Jebote, Neymar je plakao!", sav sretan je rekao tu rečenicu, a meni je sad i drago jer se valjao po podu.
"Uzmi sad ovaj koktel I šuti!", rekao je te nakon kraceg premišljanja uzmem čašu te popijem gutljaj.
"Ne pijem, inače!", kažem gledajući ga pravo u oči.
"Oo, propiti ćeš se uz mene i ekipu. Ne poznaješ ti kako je kad se okupi repka, ovo je ništa. Samo ostavljamo dojam da smo fini momci!", zatreptao je dvaput. Kako je samo presladak🤭.
"Ne mogu da te zamislim pijanog kao letvu!", kažem te se on nasmije.
"A Lovrena?", upitao me je.
"Što Lovrena?", odgovorim pitanjem na pitanje.
"Možeš njega da zamisliš pijanog? Ako ne, on ti je doslovno iza leđa s petom bocom viskija. Od kako smo došli, on i Modrić su najsretniji!", kaže. Okrenem se ka njima i sama se uvjerim u to šta mi priča.
"NEKA SAMO SUZE RONE...", zapoceo je Kovacic stih pjesme penjući se na stol.
"MI IMAMO ŠAMPIONE!", viknuli su svi u glas.
"Ajme, da im nisam suigrač pobjegao bih od pijanih budala!", rekao je Andrej.
"Gdje je Joško?", upitam očito skrećući sa teme.
"Sa Perišićem i Pašalićem na terasi!", odgovorio je kao da je samo to pitanje čekao.
"Što ćemo mi?", upitao je sad on mene. Pogledam ga.
"Kako misliš?", nadovežem se. Kroz glavu mi prođe milijun misli. Joj Lucija, pokvarena si.
"Nista! Da l da bježimo dok i nas nisu spopali ili ne? Ako da onda gdje?", vidno raspoložen mi je pričao.
"Ajmo k meni, u sobu!", ne razmišljam dvaput. Baš kao ni on. Odmah je pristao te s konobarovog posluzavnika odmah uzeo u hodu još dva koktela i ponio do lifta. Ušli smo u lift te sam pritisnula gumb sa brojem sprata. Da l je ovo dobra ideja? - prolazilo mi je kroz glavu dok sam krišom gledala ka Andreju koji je mene očito gledao.
"Kreni!", kažem prije nego lift stane samo kako bih rekla bilo sta i prekinula tišinu među nama. Kako sam krenula prema vratima lifta, koji nije stao, tako sam pukla glavom o ista ta vrata. Kakav transfer blama.
"Isuse, jesi dobro?", upitao me je izlazeći za mnom iz lifta. Usput sam kopala po torbi tražeći karticu za otvaranje vrata sobe. Nakon što smo ušli, spustila sam torbicu na krevet a i cipele skinula s nogu.
"Jesi ti dobro, Lucija?", ponovio je ono pitanje od maločas.
"Ma jesam, samo..", zastanem prije nego li lupim bilo kakvu idiotariju. No, bolje da odmah vidi s kim ima posla.
"Samo što...?", pogledao me je.
"...zbunio si me ti!", namijerno kažem.
"Ja?", uzvratio je provocirajuci. Prišao je dva koraka ka meni, a ja korak unazad. Joj Isuse, kako da reagujem sad? Nek mi bilo tko kaže!
YOU ARE READING
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fanfiction"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
