Spustila sam u kofer i posljednju sitnicu kako bih mogla da zakopčam taj isti kofer. Na sebe sam navukla nebesko-plavu ljetnju haljinicu, a kosu podigla u visok rep. Našminkala sam se skroz malo, samo kako bih pokrila podočnjake. Upravo je jedan sat ujutro, a nogometaši imaju let oko 9 sati. Moj je let par sati nakon njihovog. Bratu sam rekla kako bih voljela ostati još par dana na odmoru nakon završenog Prvenstva. Tako ću lakše da podnesem svo razdvajanje. Iako znam da je laž, ali što ću ja sad. Tko zna kako bi on odragovao na sve, a neću da mu unistim sreću zbog medalje.
Spustila sam kofer na pod pa pogledala u pravcu plaže, kroz prozor. Tu, na istoj toj plaži sam imala prvi iskren razgovor i poljubac s osobom koju ne bih mijenjala ni za sta. Ovih nekoliko tjedana mi je prošlo najbolje ikad. Da sam ostala u Zagrebu, to bi bila greška milenijuma.
Misli mi prekide lupanje na vrata sobe. Tko je sad u ova doba? Sreća pa su vrata bila zaključana, ma da u hotel Vatrenih nitko ne može da uđe bez dozvole, osim ako nisu porodice i pozvani mediji. Otvorila sam vrata i imala sta, točnije koga da vidim. Andrej je stajao ispred njih i gledao me je sa srećom u očima. Najviše volim kad se smije i kad je sretan.
"Spremna si?", prvi je progutao knedlu. Klimnem glavom potvrdno, jedva dišem kamoli sta drugo. Ušao je I zatvorio vrata za sobom.
"Boze, prelijepa si!", kaže te nam spoji usne u idealan poljubac. Mrzim što ću morati da ga lažem, a sve bih dala za njega.
"Hvala ti! Zašto ne spavaš, ljubavi!? Ujutro je rano let za...", krenem da kažem.
"Kako da zaspim pored ovakve cure i ekipe.", promrmljao je vraćajući se na moje usne.
"Jedva čekam da se skupa prosetamo na Prilazu Savi, dok se držimo za ruke.. napokon među svojim ljudima...", pričao je. Sve bi to bilo krasno kad bih mogla da kažem uopste da ne idem za Zagreb ujutro, niti da ću biti na dočeku Vatrenih. No, moram nekako da mu nešto kažem, naljutiti će se.
"Srećo...", napokon progovorim drhtavim glasom. Klimnuo je glavom dajući znak da kažem šta imam na umu.
"Imam da ti kažem nešto, a ti se nemoj ljutiti, važi?", plačnim glasom mu krenem pričati.
"Što se desilo? Nije valjda da me ostavljaš nakon samo par...", krene da kaže a ja odmahnem glavom prekidajući ga.
"Ne, nema sanse da bih te ikad ostavila. Volim te najviše na svijetu i žao mi je zbog ovoga...", suze već same liju niz obraze.
"Kaži onda, što je mišu?", nestrpljiv je. Sklopim oči te zaplačem još jače.
"Neću natrag u Zagreb!", iznenadi se kad je to čuo od mene.
"Nego?", morao je to da pita. Opet uzdahnem. Osjećam kako mi se maskara i sva šminka topi niz obraze, ali mi ona ništa ne znači.
"Idem na... na kratki predah od svega.. svih.. ", isto sam lagala i brata, samo bez suza.
"Ni na doček nećeš doći?", rastužio se. Čujem kako mu glas puca. Odmahnem glavom. Na rubu je da zaplače.
"Molim te, Luce. Zbog mene. Onda ćemo skupa gdje god oćeš. Evo možeš otvoriti mapu svijeta i gdje god...", odmahnem glavom pa on zastane s pričom.
"Hoću da sam sama, Andrej. Čim se vratim, opet cu ti doci. Obecajem ti!", uhvatim ga za ruku te ga poljubim u dlan.
"Falit ćeš mi, Luce. Nevjerojatno je koliko sam te zavolio za kratko vrijeme. Sad ti i Nogomet dijelite prvu poziciju u mom srcu.", obrisao je suze koje su i same lile niz naše obraze.
"Volim te, ludice. Ne zaboravi to!", kažem spajajući nam čela, sklapajuci oči.
...
ČETIRI MJESECA KASNIJE
Sjedim kao prikovana za svoje avionsko mjesto dok mi u ušima trešti muzika iz slušalica. Većina putnika su spavali dubokim snom, a ja sam sve vrijeme razmišljala o povratku doma. Napokon. Četiri puna mjeseca je prošlo od kako sam se razdvojila od porodice skroz, uključujući i brata, a pet uopste. Računala sam sad i odlazak u Katar, ali mi je tu bio brat.
Sve ovo vrijeme sam provela u Turskoj, tražeći svoj mir i spokoj kog nisam našla. Od prelaska Andreja Kramarića u Liverpul, samo sam taj klub ispratila u svaki detalj. Od debitiranja, prvog gola za klub, do pozivanja na okupljanje za reprezentaciju, zbog kvalifikacija za Euro. Čak ni Štutgart ne pratim kao nekad, a brat mi tu igra. Naravno da pratim rezultate i utakmice, ali statistiku igrača, i kluba uopste, ne.
"Ima li kraja ovome?", pitala sam se neposredno prije nego je stjuardesa objavila slijetanje kroz nekoliko narednih minuta.
"Napokon.", pomislim. Zaista cu nakon milion godina da vidim prijatelje i porodicu, a da nije preko video poziva. Taman sad kreću kvalifikacije za Euro, pa cu biti opet uz ekipu I Vatrene. Ma da ništa neće biti isto kao prije. Pretpostavljam.
Avion je sletio, preuzela sam putne torbe i zaputila se ka izlazu iz aerodroma. Tu su me čekali brat i mama. Prvo sam mamu zagrlila, jer mi je naravno mama. Onda je uslijedio najemotivniji zagrljaj na svijetu.
"Lažove jedan maleni, jesi sad sretna!?", drhtavim glasom je vikao na mene tako jačajući svoj autoritet ka meni. No, džabe.
"Nije bilo namijerno, Borna. Sve sam radila kako se ti ne bi brinuo i kako bi u miru došao doma i proslavio titulu.", pravdala sam se bezuspješno.
"Kako si sad? Nadam se puno bolje nego prije par mjeseci!? Vidim da ti se boja u lice vratila i da se smiješ.", pričala mi je mama koju sam svakog dana o svemu obavjestavala, ali izgleda džabe. Ili nije slušala ili je zaboravila na sve.
"Dobro sam, mama, ne brini se! Pricacu ti sve doma, obecajem!", kažem ulazeći u auto.
Mene ako pitate, za ova četiri mjeseca sam prošla takav tretman i životnu obuku da vam opisati ne mogu.
Brinuti se sama za sebe, prvih mjesec ipo samo sjediti u bolničkoj čekaonici i čekati ishod i rezultate ljekarskih nalaza. Na kraju - ništa. Ili su mi na kraju pronašli neku užasnu boleštinu za koju ne znaju ni naziv jer ju jedina posjedujem na svijetu ili je sve bilo do moje glave pa nisam niti upalu trepavice imala. Da, na poslijetku se ispostavilo da sam sve te simptome imala zbog stresa i šokova. Tako da mi je prijao odmor. Istina je da sam praznike provela daleko od porodice, ali vrijedilo je života.
Nakon emotivnog rastanka Luce i Andreja, došlo je vrijeme da se oni ponovno susretnu. Ili ipak ne? Što mislite da li je on saznao pravi razlog njenog odlaska i da li će htjeti da ju vidi nakon svega? Mišljenja?
Vote and comment?
YOU ARE READING
•PAR MINUTA ZA NAS•
Fanfiction"Šuti, stoko! Mi smo familijarno dinamovci! Šta sad zezaš!"
