THE CURSE OF A MYSTIC ISLAND

6.dio

Zanima me jos nesto. Al molim vas da komentirate za ovo jer me stv zanima. Oke nije neka velika stvar al dal je bolje naslove nazivat prema temi ili ovako brojevima. Plz, mi recite da znam za sljedecu pricu jer sam vec na pola ove pa bi bilo glupo da sad ispravljam.
Ugl,uzivajte u nastavku, recite mi sta mislite inace o ovoj prici (kritike/pohvale).

Lucija ju je i dalje blijedo gledala ne znajuci sta reci,sta uciniti.

"Zanima li te jos nesto? ......Znam da ti je tesko,ali sudbinu ne mozes izbjeci."

"Ovako....kad bih ja trebala krenuti?"

"Kroz nekoliko dana, sto prije to bolje. Moramo paziti da se ne procuje."

"Aha, idem sama?"

"O, to sam zaboravila. Dvoje njih ide s tobom. Oni su rodaci. dakle cura i decko tvojih godina moraju s tobom zato sto....kako da kazem....oni su kao i ti potomci i njiohva je zadaca da podu s tobom......-pogleda na sat-i trebali bi biti ovdje za dvadesetak minuta."

Luciji se ovo nije svidalo, nikako. Odjednom je pobjesnila.

"Vi nas troje tinejdera planirate pustit same? Drugi ce primjetit da nas nema....i ....zar ne razumijete oni nisu ni punoljetni a izlazu se ogromnoj opasnosti, mogu poginut!"

"Ja tu nista ne mogu. Bolje da se riskira zivot troje ljudi nego zivoti svih nas."

"Kako mozete biti takvi!? Pa...mislim ...pa ....uhhh nemamo ni 20! Nismo li premladi?!"

"Lucija smiri se"-sapnula joj je baka.

"Kao sto rekoh, ne mozemo protiv sudbine. Istina, mladi jeste,ali ja tu nista ne mogu."

Nakon nekog vremena starica je nastavila.

"Znam da je ovo sve sok za tebe i zao mi je....al moras to ispunit. Zapamti odsada si ti odgovorna za zivote ovih ljudi!"

"Razumijem....nekako"-ppgnula je glavu.

"Uh, pitala si me kako cete otici, a da nitko ne primjeti...paa(malo je otegla taj 'pa')za nekoliko dana ide se na kampiranje, kao i svake godine. Vi cete biti u skupini, koja ce tamo provest 4 dana. Vi biste se trebali preko noci iskrasti i ucinit to sto trebate. Imate vremena sve do dana dok ne odu."

"Aha, razumijem. Jos jedno pitanje: sta ako oni koji budu u grupi s nama skuze da nas nema?"

"Provjerili smo popis. Ima preko 35 turista. Ndajmo se da ce skuzit sto kasnije da vas nema."

"Ooh, a sto ak-"

U pola pitanja luciju je prekinulo kucanje na vratima. Starica se ustala i otvorila.

"Ana, sto ti radis ovdje?!"

"Lucija...ne moze biti!"

"Ohoh pa vi se poznajete?"-upita starica.

"Lucija, ti si ....ga nasla?"-upita zalosno.

"Da, nazalost."-uzdahne.

Iza ane se pojavi mateo. Bio je zbunjen kao i ostali.

"Sto se ovdje dogada?"-upita mateo. Usli su i sjeli nasuprot lucije.

"Dakle...dakle...vi biste trebali poci samnom?"

"Izgleda da da."-ana slegne ramenima.

"Cek ona ga je nasla?"-sapne ani na uho, na sto ona samo kimne glavom.

"Paaa, ti si to znala cijelo vrijeme? To da ces morat zrtvovat zivot da bis pomogla nositelju?"

"Da, nazalost.... Prije otprilike 2-3 tjedna sam saznala da je biser blizu, ali nikad nisam ni pomislila da ces ga ti nac. Gdje si ga ono nasla?"

"Oh...roneci."

"Ahaa."

"A kad mi tocno krecemo?"-ubacio se mateo.

"Za 2 dana."

"Kako brzo..."-promrmlja.

"Znam..."-uzdahne ana.

Neko vrijeme su svi sjedili u tisini.

"Pa, bilo bi vrijeme da krenemo."-ustala se baka, a za njom mateo, ana i lucija. Svi su se zaputili ka izlazu.

Putem kuci svi su sutjeli. Lucija se svadala sama sa sobom. Pozalila je sto je uopce uzela biser. Ali sad je prekasno....

"Kako si?"-upitala ju je baka pazljivo zatvarajuci vrata.

"A, kako bih bila? Ovo ljeto je trebalo bit....normalno? Mislim....sve se promjenilo u jednom danu!"-uspravila se u sjedeci polozaj na krevetu.

"Ma razumijem....tesko je to primiti, ali pokusat ces to zar ne?"

"Hocu, moram. Bako, a sta ako mi se dogodi? Sto ces reci mojim roditeljima?"-upitala je pomalo uplaseno.

"Lucija, oni ne vjeruju u "bapske" price. Morat cu im reci istinu,nekako ih uvjeriti. Znam ovo je stvarno grozno, ali nemamo izbora.
Ali, vjerujem ti! Ima necega u tebi,mislim da mozes uspjeti! Mislim ako neces ti tko ce ipak pro-"-tu se zaustavila.

"Pro? Nastavi?"

"Ne smijes onoj staroj gospodi kod koje smo bile nista reci, ali rekla mi je nesto. Jezik za zubima, jasno?"-lucija je kimnula glavom-"ona je rekla, da bi bilo moguce da uspijes. Da si ti navodno odabrana, odabrana za to da uspijes."

"I to je to?"

"Da. Ali nikad se ne zna. Tko zna sta je toj starici...mizda ne zna sta prica. Probaj malo odspavat iako cu razumijet ako ne budes mogla."- poljubila joj je celo i izisla.

Lucija je lezala vec 2 sata razmsljajuci. Nije zeljela van, nije mogla spavat bilo je tek 8:30, a i bila je previse uznemirena.

Prevrtala se po krevetu i odjednom je cula neki zvuk. Tup...opet se culo. Otisla je do prozora. Doletio je jos jedan kamencic. Otvorila je prozor. Dolje je bio mateo.

"Kako si?"-upitao ju je.

"Ma....dobro. zasto si dosao ako smijem pitati?"-osmjehnula se.

"Dosao sam vidjet kako si..."-slegnuo je ramenima.

"A hvala, stvarno hvala."

Bila je dirnuta. Nije mogla vjerovat da bi netko dosao do nje samo da vidi kako je. Isprva joj je bilo neugodno, ali se opustila kroz razgovor zaboravivsi na ostale probleme.

Odjednom je pogledala matea. Nesto joj je prepricavao al ga ona nije slusala. Kosa mu je bila razbarusena od vjetra, a oci su mu sjajile od uzbudenja.

Lucijini osjecaji su se uzburkali, srce joj je pocelo malo jace kucati.
On je drugaciji, pomisli,ali tad se sjeti da je tu i luka. Njezine misli su se medusobno svadale. Bila je zbunjena.

"Lucija? Slusas li me?"-mahao joj je rukom ispred lica.

"Da, da samo sam se malo zamislila."

"Ma sve oke"-skrene pogled na mobitel-"pa vec je proslo 9...sigurna si da neces van ili nesto?"

"Ne, radje cu ostat ovdje."

"Razumijem....pa vidimo se. Laku noc."

"Bok, laku noc."

Zatvorila je prozor i vratila se u krevet. Nakon nekog vremena utonula je u san...ili mozda nocnu moru?

Usred noci tisinu je proparao lucijin vrisak.
Uspravila se u sjedeci polozaj uvjeravajuci se da je sve u redu.
Kasnije je teskom mukom sklopila oci i nastavila nemirno spavati.

...........

Vote/comment/misljenja?