THE CURSE OF A MYSTIC ISLAND

16.dio

luciji nije trebalo dugo da shvati tko je to.

"Pustite me! Sto uopće zelite od mene?!"-pokusala se oduprijeti.

"Ogrlicu."-proskice kroz zube.

"Ne!"-zadere se te ga odgurne od sebe.

"Predugo sam cekao."-kaze brisuci znoj sa cela.-"sve ove godine samo potratio samo na to."

"Vi ste...vi...--"

"Da jesam."-odgovori znajuci sto ga je htjela upitati.

"sad mi daj ogrlicu!"-kaze grublje.

Lucija ga nije vidjela dobro. Oko nje su bile sve same sijene te ju ne to zbunjivalo. Starac se poceo ludacki smijati, a njegovi koraci odzvanjali su spiljom. Suljao se oko lucije koja ni prst pred nosom nije vidjela.

Odjednom se svjetiljka s poda podigla, sto je znacilo da ju je starac pronasao. Lucija mu je sada jasno mogla vidjet oci koje su iskrile od ludosti i nekakvog uzbudenja.

"Tko ce biti sljedeci? Cura ili decko?"-upita masuci svjetiljkom.

"Gdje su oni?"- zabrinuto se ogleda oko sebe.

"U ovoj spilji sigurno jesu."-slegne ramenima. Umjesto da nesto poduzme lucija ga pogleda i upita.

"Kako ste znali sve one puteve? Jeste li znali da se sve biti ovako?"

"Recimo da ovo planiram vec godinama i da vas prijatelj nije toliko pametan."

Tada starac iz dzepa izvadi kartu. Luka ju ocito nije bio uzeo. Luciji je sada sve bilo jasno.

"Pratili ste nas svo vrijeme?"

"A sta mislis?"-nasmije se glasno te spusti pogled prema karti.

Videci da je starac zaokupljemn kartom, lucija se polako pocela udaljavati. Shvatila je da joj je ovo jedina prilika pa je pocela ludacki brzo trcati.

"Vrati se ovdje!"-starcevi dozivi su odzvanjali spiljom.

Sakrila se iza niza ogromnih stjena. Svjetlo se priblizavalo, sto je znacilo da je starac blizu.

"Znam da si ovdje!"-dozivao ju je.

Pocela se penjati na kamen jer je shvatila da joj je to jedina nada. Svjetlo se vrtilo po spilji kao nekakav svjetionik.

Stisnula se u kutu, i zacudo uspjelo joj je. Starac ju nije vidio. Prosao je naprijed mrmljajuci nesto.

Polako je sisla, ali komadic kamena se odlomio i to je prouzrocilo dovoljno glasnu buku da je starac cuje.

"Hoho tko nam se to ovdje sakrio?"-upitao je u visem,pomalo jezivom tonu

Protrcala je ravno ispred njega ne znajuci kud ide. Nije nista vidjela ali bojala se, a kad se bojis cinis ludosti. Cula je samo dozive i prijetnje starca koje su dolazile jz daljine.

Zatim je ugledala svjetlo;bijelo mejsecevo svijetlo. Nalazila se pred jezerom tj. njezinim ciljem. Sad samo treba unistit biser.

Ali tada se prisjetila staricinih rijeci;...na pravom mjestu u pravo vrijeme...

Ok na pravom je mjestu...ali kad je pravo vrijeme? Ona ga bas nije imala na bacanje iz razloga sto je lovi psihoticni starac.

Ogledavala se oko sebe, ali nije bilo nikoga...tisina...jeziva tisina...starac ju je mogao svakog trena zaskocit, ili joj ubit prijatelje...a ona tu gubi vrijeme.

Podigla je pogled prema gore.
Svjetlo je prodiralo kroz rupu na stropu sa kojega su visjele sige.

Rupa je bila odmah iznad jezera...sto je znacilo da mjesec treba osvjetlit jezero...tad je pravo vrijeme! Dala si je pet u sebi i ponovno pogledala gore.

Mjesec se polako micao, te je poceo osvjetljavat mali dio vode.
Uskomesala se radeci male valove.
Jedino sto se moglo cuti je bilo pljuskanje vode.

Starac je dolazio, bio je veoma blizu. Iskljucio je svjetiljku jer mu je mjesecina bila dovoljna da bolje vidi. Polako se poceo suljati, ali jeka njegovih koraka ga je odavala. Lucija se okretala ali nije nikog vidjela.

Mjesec se polako kretao i osvjetljvao vecinu jezera. Skoro pa i cijelo.

Jos samo malo, lucija pomisli radosno ne znajuci sto slijedi. Pogledala je natrag u jezero.

Bilo je tamno i duboko, ali ipak po velicini maleno. Bijela svjetlost sirila se povrsini crne vode.

Lucija je podigla ogrlicu u zrak cekajuci pravi trenutak. Jezero je sada bilo skroz obasjano, a lucija je samo trbala ubacit ogrlicu unutra...ali nije.

Zasto bih je bacila? Pa to je moje, ..moje i nicije vise...samo moje...pomisli i pocne se smijati.

U tom trenu starac je prekrio lucijina usta i uzeo joj ogrlicu iz ruke. Zatim ju je gurnuo unatrag i pustio da padne na pod. Sto se i dogodilo.

Udarila je o hladan pod i vise se nije mogla ni pomaknuti. Sve ju ne boljelo, a vid joj se zamutio.

Starac je izvadio biser iz ogrlice j drzao ga medu prstima. Obasjan mjesecevom svjetloscu biser se uvukao starcu u um i izludivao ga. Svasta je govorio.

Ali najvise je ponavljao samo moj samo moj...kao i lucija. On je biser vec vidio i posjedovao. Sada se napokon osjecao upotpunjeno.

Luciji se vid toliko zamutio, da joj se ucinilo da vidi dvije crne siluete. Sto je i bila istina.
Netko je stajao pored starca, a potom ga oborio na pod. Culi su se uzvici. Nakon nekoliko minuta "taj netko" krenuo je prema luciji. Protresao ju je, a ona se samo prebacila u sjedeci polozaj jos uvijek osamucena.
Bio je to muskarac; nizak,pomalo krupan i star...pa imao je oko 70. Luciji se cinio vrlo poznat ali nije htjela nista rec. Jako ju je podsjecao na nekoga, njoj poznatom. Kada joj se vid napokon razbistrio starac joj je u ruke dao biser.

"Mislim da to pripada tamo."-pokaze na jezero te pomogne luciji da se ustane. Otisla je do jezera i stala. Nije mogla, nije bila dovoljno snazna, ali morala je.
Lucija se u glavi svadala sama sa sobom.
Mjesec je polako poceo odlazit.

Sada ili nikada pomisli te zatvori oci.
I tada je pustila biser da sklizne niz njene ruke, osjecala je veliki teret, ali nakon sto ga je pustila oslobodila se. Biser je pao u jezereo koje se, istog trena kristaliziralo. Bilo je tvrdo kao led, samo sto je bilo crne boje, poput ugljena.

Napokon je gotovo je pomisli lucija s olaksanjem.

PREDZADNJI NASTAVAK ;)