THE CURSE OF A MYSTIC ISLAND

12.dio

"Dobro vecer,mozemo li vam se pridruziti?"-prisao mu je mateo.

"Naravno."-covjek kimne glavom. bio je u zamotan u crnoj jakni, stisnut uz vatru. u sljedecm trenutku se podigao kako bi napravio mjest za ostale. bio je dosta visok i pomalo krupan. imao je vec zaraslu bradu i prodorne ledeno-sive oci. u toj crnoj odjeci izgledao je pomalo tajnovito i strasno na neki nacin.

je li ovo uopce dobra ideja?-sumnjivo pomisli lucija stavljajuci stvari na pod.

Svi su sjeli oko vatre i poslozili svoje vrece za spavanje.

"Kako to da ste tu dosli,ako ste bili s nama u kampu?"-uputala je lucija. , nadajuci se da ce saznati nesto vise.

"Ja?"-upitao je na sto je ona potvrdno kimnula glavom-"bio sam tamo usput,dosao sam na ovaj otok kako bi ga malo bolje istrazio."

"oh."

ovo nije dobro. sto ako on nesto o biseru? sto ako nas pita zasto smo mi tako daleko od nase skupine?-u lucijinoj glavi postavi se tona pitanja na koje nije imala odgovora. panicno je pocela ramisljat sta ce rec da izbjegne covjekovo pitanje o tome sta oni ovdje rade sami , ali njegov glas ju je prekinuo iz misli.

"Pa,vrijeme je za pocinak. Tamo imate vode ako vam treba,laku noc."-pozdravio ih je, udaljio se od vatre i legao u vrecu.

uh, ovo je bilo blizu-uzdahne u sebi te se okrene prema svojim prijateljima.

Nastala je neugodna tisina. Ana si je motala ruku,a mateo zamisljeno gledao u daljinu dok je lucijin pogled bio je usmjeren prema mateu. Proslo je vec nekoliko minuta i nitko se jos nije pomaknuo. Hladan vjetar mrsio im je kose, dok je svatko od njih bio u nekom svom svijetu. na nekom boljem mjestu...

Mateo se okrenuo,a lucija brzo skrenula pogled prema tlu.

"Samo jedna stvar mi nije jasna"-zapocne zamisljeno-"...zasto si imala ogrlicu oko vrata?"
Bio je sumnjicav.

Lucija je bila zatecena,nije ocekivala ovo pitanje. Sad su oboje gledali u nju ocekujuci odgovor.

"Pa...ovaj...ja--"

"Rekli smo ti da je ne bis trebala drzat pored sebe. Dovest ce te do ludila,a da nisi toga ni svjesna."-kaze ana zabrinuto.

"Ma znam ali--"

"Daj ju meni. Bit ce u mom ruksaku."-prekine ju mateo.

"Ali ja--"

"Nema ali. Daj!"

"Dobro."

Teskom mukom mu je predala ogrlicu. Postajala je polako ali sigurno opsjednuta njome iako je rekla da nikad nece. Cim se ogrluca nasla u mateovoj ruci, lucija je postajala bijesna,a ni sama nije znala zasto. Sto se to dogada samnom?-ljutito pomisli.

"tako je vec bolje."-promrmlja mateo zakopcavajuci ruksak.

"sutra krecemo rano ujutro tako da bi bilo dobro da se odmorite. laku noc."-mahne im e se zaputi rema svojoj vreci.

"noc, noc!"-pozradve ga te se okrenu jedna prema drugoj. vec doavno nisu imale ovakve trenutke da su same.

neko vrijeme su sutile.

ah ne mogu zapoceti razgovor s najboljom prijateljicom...ahh sto je to samnom. -lucija se svadala sama sa sobom. mrzila je neugodne tisine, ali nikad nije znala kako da ih prekine.

skrenula je pogled te se susrela s aniim plavim ocima kako zure u nju. na licu joj se ocrtavao podrugljivi smjesah, kojeg lucija nije znala protumaciti.

naposljetku je upitala:"sto je tako smijesno?"

"ma nis zaboravi."-ponovno se osmjehnula.

"ma hajde ispljuni! ocito ti je nesto smijesno."