THE CURSE OF A MYSTIC ISLAND

14.dio

"Sto cemo sad?"-upitala je ana koja je jos kasljala zbog prasine.

"Zakrceno je.Jedino sto nam preostaje je ici okolnim putem."-prokomentirao je starac.

"Vi znate put?"-mateo se ubacio.

"Otprilike.Bilo bi najbolje da odmah krenemo jer nam vrijeme istice. Dokad trebate biti tamo?"

"Do...sutra nacever."

"Pa onda krenimo,jer ce ovo biti dulji put."

Pokupili su svoje stvari i uputili se natrag odkud su i dosli. Opet su se mucili s uspinjanjem po strminama,ali isplatilo se.
Pridrzavali su se uz grubo kamenje planine kako bi mogli lakse hodati.
Jedan krivi korak mogao je biti presudan za njih.

Ana se najvise mucila,rana ju je uzasno pekla. Zbog ovog kamenja ruke su joj bile jos ranjivije tako da se jedva pridrzavala.

Nakon nekog vremena,dosli su na malo ravniji dio koji je na neki nacin bio i puteljak.

Sad su vec bili dosta visoko tako da su morali biti oprezni.

"Morali bismo sto prije pronaci skloniste."-oglasio se starac.

"Zasto?"-upita ga ana.

"Pogledajte nebo."

Vrijeme se u daljini pocelo kvariti. Nebo je bilo sivkaste boje,puno oblaka koji su ga prekrivali.

Hladan vjetar je zavijao medu planinama i odnosio nesto lisca.
Zahladilo je,a sunca vise nije bilo da ih grije.

Bili su malo panicni s obzirom da ce jaka kisa, a oni su visoko u planinama.

Nastavili su se uspinjati trazeci neko skloniste iako su imali oshecaj da nece uspjet. Vrijeme im je prolazilo, a vrijeme se sve vise mijenjalo.Nebo je sada poprimilo tamno sivu boju, a oblaci su sada bili gusti poput magle.

"Ovo nikako nije dobro"-ana je promrmljala za sebe.

"Stici cemo,kisa nije pocela....jos"-lucija je pokusala biti vedrija od ostalih.

Na te rijeci,kao da ju je nebo culo, kisa je lagano pocela padati.

"Stvarno?"-ana puhne iznervirano.

Svi su ostali hodali u tisini, a jedino sto se culo bile su kapljice kise.
Vjetar je i dalje puhao,mrseci im sada vec mokre kose.

"Gledajte,tamo!"-uzviknuo je mateo s malo radosti u glasu.

Potrcali su za niim i nasli se ispred male udubine tj. spilje.

Bacili su stvari na pod i uzdahnuli. Bitno da imaju "krov nad glavom". Stigli su uzadnji cas jer se kisa pojacala i pocelo je grmjeti.

Upalili su baterijske svjetiljke kako bi bolje mogli promotrit spljiu. Unutra je bilo pomalo hladno,a zidovi su bili vlazni.

Hodali su okolo, gledajuci koliko je spilja velika i gdje bi mogli zapalit vatru,ali tu se pojavio problem....nisu imali drva.
Ana je vec pocela ocajavati, dok su ostali poksali nesto smisliti.

Mateu je tada nesto zapelo za oko. U kutu je ugledao razbacana drva,vec koristena, a oko njih pepeo.

Priblizio se drvima te ih malo opipao. Netko je ovdje bio pred 2-3 dana. Netko je prenocio u ovoj spilji i to je definitivno bio covjek. Prvo je pomislio na luku ali on ne bi ni dosao dodavde ziv.

Ali tko bi to mogao biti? Ona bica vjerojatno ne...mozda to znaci da...netko zivi na otoku? Nemoguce...ali tko bi onda to ucinio. Netko sigurno jest!

Toliko pitanja, a na niih nema odgovora...

"Mateo! Cujes li ti mene?"-dozivala ga je ana.

"Oprosti zamislio sam se..."