Hope Still Exists (#1)

2.

Kael i Nat su se nekako šeprtljavo, no uspješno popeli na mali drveni čamac. Na njihovo čuđenje, nije bio običan; u njemu je bilo zaista svega. Oružje, voda, hrana, prva pomoć i još raznih rekvizita koji bi mogli pomoći pri preživljavanju.

U čamcu su još također bili jedan dečko i djevojka, otprilike istih godina kao i Nat, iako se mladić činio starijim godinu dana. Oboje su imali smeđu kosu. Mladić je imao smeđe, a djevojka je imala posebno krupne zelene oči. Oboje su imali skoro pa isti ten kože. Izgledali su kao blizanci.

''H-hvala vam.'' Zamuca Kael zahvaljujući se dječaku koji mu je pomogao da se popne.

''Nema na čemu. Mogu zamisliti kako vam je bilo dok su vas Ikurusi ganjali. '' rekao je mladić.

''Osim toga, ovdje si svi preživjeli moraju pomagati međusobno, zar ne?'' Još je dodala djevojka. Ova dvojicu kimnu glavama kao znak potvrde. ''Ja sam Essie, a ovo je moj brat Max.'' Rekla je Essie pružajući ruku Natu.

''Nat.'' Kratko odgovori on i prihvati Essinu, a zatim i Maxovu ruku.''A ovo je Kael. Slučajno smo se sreli.'' Još doda.

''On mi je pomogao. Da nije bilo njega, vjerojatno bi me vlastita majka ubila.'' Kaže Kael. Essie ga tužno pogleda.

''Zar ti je majka inficirana?'' Upita. Kael je samo pogled skrenuo prema dnu čamca i kimnuo. ''Žao mi je. I naši su roditelji inficirani. Max je morao ubiti oca. Rekli su nam da ako ikada dođe do ovoga, da bježimo u Englesku. Tamo nam živi ujak i on će nam pomoći.''

''Čekajte, vi idete u Englesku?'' Odjednom kaže Nat. Engleska je bila ipak njegova rodna zemlja, a to je potvrđivao u svakoj rečenici i njegov britanski naglasak. ''Ljudi to vam je na drugoj strani Atlanskog oceana. Najmanje četiri dana putovanja.''

''Vjerujem da si Englez pa sve znaš, ali nam iskreno ne treba pametnjaković. Komentare zadrži za sebe.'' Kaže Max. Nat ga pogleda pomalo s prezirom.

Kako neljubazno. Pomisli on.

''Max...'' blago ga Essie udari laktom o rebra, a ovaj se uhvati za to mjesto. ''Žao mi je... nekada mu je jezik brži od mozga!'' Zareži Essie na Maxa, a on samo prevrne očima.

''Ne treba ti biti. Sve jedno, nakon što dođemo do obale svatko ide svojim putem.'' Kaže Nat i uzme još jedno veslo i krene skupa s Essie i Maxom grabiti po vodi s njime.

*

Napokon su dospjeli na drugu stranu. Essie krene trpati stvari u veliki ruksak, a Max krene skupljati oružje u svoj pretinac. Kael i Nat se samo iskrecaju. Upravo je prelazio veliki putnički brod. Vjerojatno s izbjeglicama. Nat se zagledao u njega. Možda je na tom brodu njegova obitelj. Možda su oni još uvijek živi. Nat se nije mogao oteti osjećaju da su ga samo ostavili. Na posljetku on uzme svoju jaknu i krene.

Kael je pomogao nešto malo Essie, a onda vidi da se Nat udaljava od obale. ''Hej! A gdje ti misliš da si krenuo?!'' Vikne za njim.

''Idem.'' Jasno kaže ovaj ne osvrčući se, već samo produživši naprijed.

''A što s njima? Što sa mnom!? Ja se ne znam boriti. Postati ću jedan od njih u mili sekundi. Ili će me pojesti. Nat!'' Derao se Kael za njim.

''Dobro!'' Naglo se ovaj okrene. ''Možeš sa mnom ili s njima. Tvoj odabir.'' Kaže. Bio je očito isfrustriran. Tuga se sada pokazivala u obliku bijesa, a Nat je bio sklon tomu.

''Tko kaže da želim birati. Essie i Max mogu s nama!'' Kael je vidno bio na rubu suza, ponovno. Bio je ovo prevelik stres za njega.

''Hej, tko kaže da se mi idemo s njim!'' Javi se Max. ''Mi moramo u Englesku, a ni ne znamo gdje ovaj mora ići.''

''Pa, ako vas toooliko zanima. Ja idem natrag. Čim nađem nekog tko zna ili mi može pomoć da dođem do Brooklyna natrag.''

''Zašto bi htio ići tamo?'' Javila se Essie.

''Slušajte... moram pronaći obitelj. Znam da vjerojatno nisu živi, no moram barem probati. Valjda biste trebali shvatiti...'' govorio je tiho.

''Nat, pomoći ćemo ti pronaći obitelj, no sada se moramo skloniti negdje. Uskoro će noć, a Ikurusi najviše napadaju po noći.'' Rekla je Essie i stavila ruksak preko ramena. ''Hajde. Idemo pronaći neko sklonište.''

Nat je znao da je ona u pravu. Ikurusi su uvrnuta bića, a po noći postaju hiperaktivni. Trebali su neko sklonište pod zemljom. Nešto kao podrum, a New York je sada bio pun takvih.

Po položaju Sunca su mogli vidjeti da je negdje oko šest sati, a u osam zalazak već započinje. Ekipa je polako krenula ulicom.

''Znaš, ako si se naljutio zbog onoga što je moj brat rekao, trebao bi znati da je on jednostavno takav... ne promisli baš najbolje o postupcima.'' U jednom je trenutku Essie dotrčala do Nata.

''Molim?''

''Da... mislim znam... on je...''

''Ne to! Pogledaj.'' Nat naglo stane i uperi prst prema skupini Ikurusa koji su se kretali odmah iza zavoja.

''Što sada?'' Upita Kael odiza.

''Max, koje sve oružje imaš?'' Upita Nat. Adrenalin mu je kolao istaknutim žilama, ruke su mu se počele tresti, a vid mu se maglio. Grupa Ikurusa je polako kružila prašnjavom ulicom.

''Pa... ono... obično... puške, mačeve, noževe...'' odvrati mu Max šapčući. Svo četvero je doslovno stajalo ukipljemo zureći u Ikuruse. Navodno te ne mogu primjeriti ako samo stojiš ukipljen. Iznimno su glupi.

''To je tebi obično?! A ja si zadnja tri dana život spašavam s cjevima i daskama!'' Šapčući-vičući je govorio Nat. Max mu baci jedan pištolj. Ovaj ga spretno uhvati i krene trčati prema nekom stupu koji se prije tu nalazio za postere i razne obavjesti upučene građanima. Nat je ugledao oglas za ubrzo nadolazeči koncert. Bio je od njegova najdraža benda. Trebao je ići u Londonu sa svojim prijateljima, Tomom i Johnom, na njega, ali iskrslo je ovo putovanje za Ameriku i cijela ova zbrka sa virusom, Ikurusima i ostalim glupostima koje su Natu zadavale glavobolju. Samo se molio da je ovo sve jedna velika noćna mora. Samo se nadao da će se probuditi u svojoj sobi u Londonu, svojoj sobi u stanu na petom katu velike zgrade koja se nalazila u centru.

Da mi je znati što sada Tom i John rade... Razmišljao je Nat, no ubrzo ga iz razmišljanja prekine alarm na nekom autu kojeg je Max očigledno upalio. Nat se molio da se Ikurusi okrenu i odu. Nije mogao gledati više ta ružna čudovišta. Kakve su samo strahote donosili samom pojavom. Nat nije mogao zamisliti kako je bilo onima koji su izgubili člana obitelji pod šapama tih monstruma. Nije mogao zamisliti kako se Kael, kao još slab dječak, mogao nositi s tim. Biti tako hrabar pod takvim stresom. Kako?

Ikurusi se stanu gledati oko sebe i po ulici pri tom razbijajuči sve što im se nađe pod rukom.

''Hej... ovdje!'' Dovikne Essie iz jednog kuta neke zgrade. Dečki si međusobno izmjene poglede i upute prema Essie.

Djevojka je svom snagom držala neka teška drvena vrata za podrum, a glasna je buka dovukla i čopor Ikurusa prema njima. Čim su svi bili na neki način zgurani u uskom hodniku podruma, Essie krene zatvarati vrata uz pomoć Maxa, no Ikurusi su već bili na pragu. Doslovno. Nat uzme onaj pištolj koji mu je Max dobacio i ispali par metaka prema Ikurusima. Jednog je pogodio u glavu, drugog u ruku, a trečeg je tek okrznuo. Prije nego je Max uspio potpuno zatvoriti vrata jedan pruži ruku i Max mu je pričepi. Crna je krv samo proštrcala hodnikom, a Essie je vrisnula. Max je konačno uspio zalupiti vratima, no Ikurusi su bili uporni i idalje ih gurali svom snagom.

Kael je pronašao neku metlu i prepolovio ju na pola na koljenu. Jedan dio je dobacio Natu koji ga je progurao kroz ključanicu. Max i Essie su se konačno odmaknuli od vrata koja se se i dalje drmala i izgledala kao da će svakog trenutka popustiti i puknuti. Essie odahne i ispuše sav zrak iz pluča, a zatim ponovno uravnoteži disanje, a Max krene brisati onu krv s lica majicom. Kael se zgurao negdje uz zid hodnika, a Nat i dalje držao pištolj u jednoj ruci, a u drugu na glavi.

Konačno su mogli malo odahnuti...

_____________________

~ Rachel Platten - Fight Song

#BloodyInspired