Hope Still Exists (#1)

16.

Crvena svjetla u kutlvima hodnika su treperila, a hodnikom je odzvanjao prodoran zvuk alarma. Osiguranje je već trčalo po svuda i izgledali su kao muhe bez glave.

Nat se uspravio u krevetu i tek tada vidio da ga Liamova naopaka glava s gornjeg kreveta promatra.

''Što je to?'' Pitao je Nat trljajući desno oko rukom.

''Alarm, duh... samo provjeravam jesi budan.'' Rekao je Liam i za par trenutaka se našao na podu. Za njim se ustao i Nat. Ostali su također bili budni.

''Što se događa?'' Pitala je Essie oblačeći trenirku jer je bilo podosta hladno.

''Pa... postoji više mogučnosti. Prvo, mogli su saznati da smo im hakirali računalo, drugo, moguče da smo napadnuti, i treće, da će se brod potopiti.'' Rekao je Liam, a svi su ga gledali sa prekriženim rukama.

''Uh koju ti pozitivu unosiš u ovu grupu...'' sarkasično mu je odvratila June gledajući ga ispod oka koje je nedugo zatim prokrenula, a Liam ju je samo oponašao s nekim grimasama.

U kabinu je upao neki čovjek. ''Jeste li vidjeli nekog dječaka. Plava kosa, srednje visine...'' rekao je, a svi su pogledali u Nata.

Čovjek je u tom trenutku došao do Nata i uhvatio ga svom snagom za zglob. Ispružio je njegovu ruku i prislonio neku stvarčicu na njegove prste dok je ovaj pokušao nekako izvuči ruku iz njegovog stiska.

''Nije ovaj...'' rekao je on i pustio Natovu ruku. Ovaj ju je uzeo i drugom ju uhvatio te malo protrljao oko zgloba.

''Zašto?'' Upitao je Nat prije nego je čovjek izašao.

''Imamo slijepog putnika na brodu. Neki dečko. Javite ako ga budete vidjeli.'' Rekao je stražar i brzo izašao.

''Slijepi putnik... na to nisam računao. Možda je jedan od nas čim ga traže?'' Izjavio je Liam.

''Može biti... nebi li ga trebali potražiti prije nego ga ovi tupani nađu i bace iza resetaka?'' Pitao je Max.

Ajde konačno da je i on izjevio nešto pametno... pomislio je Nat i onda za njim izašao iz kabine jer su se svi složili.

U hodnicimje bila panika. Stražari su tražili tog dečka koji je navodno bio slijepi putnik. Nat i Max su se razišli na skretanju. Nat je krenuo prema ostalim spavaonicama. Otvorio je vrata svake i usao u njih, ali se zaustavio kod jedne jer se ispod kreveta začulo šuskanje. Nat se sagnuo i vidio dječaka.

Visinu nije mogao vidjeti, ali bi bio nedje malo niži od Nata. Imao je neurednu plavu kosu koja mu je bila podignuta sa čela i kratko ošišana sa strane. Imao je metalno plave oči i par posjekotina oko njih. Na sebi je nosio iznošenu plavu košulju i preko nje jaknu i traperice.

''Hej.'' Rekao je Nat.

''Bježi! Odati ćeš me!'' Viknuo je dječak od kojih šesnaest godina.

''Neću... što radiš tu?'' Pitao ga je Nat iako nije očekivao odgovor.

Na njegovo iznenadenje dječak je odgovorio: ''Skrivam se. Od Redara. No kada sam shvatio da je brod pun njih, sakrio sam se. No to neće dugo trajati ako me odaš...''

''Moji prijatelji i ja bježimo od njih također. Mi ćemo te sakriti ako želiš. I znaš da ovaj brod ide za Englesku, zar ne?'' Rekao je Nat.

''Da. Znam. Nisam glup. A kako me misliš sakriti? Hodnici su puni stražara.'' Rekao je dječak.

''Imam ideju.'' Rekao je Nat i pogledal prema ventilaciji. ''Slijedi me.''

Dječak ga je prvo gledao par trenutaka kao da se predomišlja, a zatim krenuo za njim. Ušli su bez problema u ventilaciju i tim kockastim cijevima krenuli prema kabini do.