Hope Still Exists (#1)

17.

Jeste li se ikada zapitali vrijedi li živjeti još jedan dan iako znaš da već sutra možeš umrjeti? Samo da znaš da možeš učiniti sve što je srcu drago ovako na kraj života i znati da si ispunio sve životne ciljeve? Bi li vrijedilo? Bi li dao život da znaš da e ti se ostvariti svi tvoji snovi, ili bi pak doživio starost u znanju da si živio?

To je pitanje mučilo Nata dok je trčao po nedavno postavljenom betonu na luci na obali Engleske uz Atlanski ocean. Luka je vjerojatno bila nova. Bila je velika, bijela. Sa velikim natpisom dobrodošli na još par jezika. No izgled mu nije zapeo za oko. Nije gledao samu građevinu. Gledao je ljude koji su se u njoj skrivali. Majka i dvoje djece skriveni iza pokretnih stepenica, djeca kod prozora, dva dječaka Kaelovih godina koji leže ispod vanjskog stola nekadašnjeg restorana... više nije primječivao najnovije izglede građevina, bilo New Yorka, bilo Londona ili bilo kojeg drugog grada na kugli Zemljaskoj. Prvi puta u svom životu je gledao lica ljudi koje nikada nije, a vjerojano i neće, upoznati i želi im pomoći. Svima njima.

Najtužnije od svega je bila činjenica da su i siromašni, i bogati ostali bez svega. Nekima je to puno značilo, nekima ne, kako komu. Važno je bilo da su sada svi bili na istoj valnoj duljini, i svi su se oslanjali na jednu stvar - preživljavanje. Kako god su znali i mogli.

Sve se brzo odvilo; čim su došli do luke, vrata broda su se otvorila. Nekoliko je sekundi trebalo ekipi da dođe do vrata pa da potrče ne osvrčući se. Njih sada sedmero, u lovu na svaku sekundu produžetka života. Preko parkirališta, pa preko pet vrsta betonskih površina sve dok nisu došli do onog djela gdje je vladala poljina. U horizont se stapalo polje suncokreta sa lijeve i polje šećerne repice sa desne strane, a između malena dvosmjerna cesta. Malo je privlačilo na one ceste iz starih filmova, ceste koje vode u neki zabačeni gradić na rubu države, ceste koje navodno vode prema zalasku sunca. U ovom slučaju u spas.

Natu je to nedostajalo. Gledanje obiteljskih filmova sa roditeljima u subotu navečer. Nedostajali su mu roditelji općenito, makar on to nije fizočki pokazivao. Od trenutka kada je saznao da ih je izgubio nije pusio suzu, nije sjeo u kut i nije ležao na krevetu u depresiji. Nije smio i nije mogao. Sada je samo trebalo pokazati jakost, upornost, izdržljivost, hrabrost i odanost.

Nije znao može li vjerovati Justinu. Iskreno nije znao može li vjerovati ikome, ali je morao. Htio je.

Čim su izgubili trag ljudima koji su ih počeli ganjati iz brodskog osiguranja, svi su, svatko na svoj način, zastali i halapljivo hvatali zrak. Nat se dlanovima oslonio na koljena dok su cure samo prebacile težinu na jedan bok sa rukama na njima, a Liam, Max, Kael i Justin legli ili sjeli na prašnjavu zemlju.

''U ovakvim mi trenutcima fali beton i metal...'' rekao je Liam, više monotono brišući majicu od prašine na kojoj je ležao.

''Imamo li vode? Ovo ljeto postaje zaista jesen.'' Rekla je June i pogledala prema oblačnom nebu koje je svakih par sekundi sjevalo.

''Hvataj.'' Rekao je Kael i iz ruksaka joj dobacio bocu vode.

''Nego... gdje stanuje taj tvoj poznanik?'' Max je dobacio pitanje Justinu.

''Nekoliko kilometara od Londona. On posjeduje letjelice, a i sam je pilot jedne pa vam mogu osigurati prjevoz... uz malu cijenu naravno.'' Osmjehnuo se ovaj.

''Ako misliš na novac, ništa ne dajemo jer smo i sami przni.'' Frknuo je Max. Justin je obrisao znoj s čela od trčanja.

''Mah... ne! Ne mislim novac, tupane! Mislim na zaštitu. Od vas.'' Objasnio je on.

''Misliš, sada si s nama?'' Javila se Essie.

''Sve da budem uz tebe, ljepotice...'' rekao je Justin i namignuo joj. Nat je cijelo vrijeme pokušao ne slušati taj razgovor jer mu se i ivako, i onako bljuvalo od tog njihovog flertovanja.