Hope Still Exists (#1)

25. - Epilog

Zaista sam se nekada pitala kako bi to bilo kada ti ode voljena osoba. Uvijek sam recimo tako maštala kako bi to izgledalo, kako bi se odvilo, što bi bilo poslije toga... nikada nisam mislila da će se to nekada zaista dogoditi.

Ali je...

Sada, kada njega više nema, osjećam prazninu. On nije umro, ali kao da je. Otišao je. Ostavio me. Ostavio je nas. Kreten je mislio da će tako biti bolje. Da će nas tako spasiti. Da će tako ispasti heroj. Ne znam što je s time pokušavao dokazati, ali znam da će tako ostati.

Greška je počinjena.

I boli.

Proždire me.

Ne zacjeljuje.

Pokušavam se boriti protiv sjećanja. Protiv onog osjećaja koji bi me obuzeo kada bi me uzeo za ruku, kada bi me zagrlio, svojom toplom rukom obrisao moje suze iako je on bio taj u pravoj fizičkoj boli.

No jednostavno je jače od mene... sve me podsjeća na njega. Iskreno, ćak i Liam. On mu je najbolji prijatelj i svaki puta kada ga vidim, vidim sve šale koje je zbijao na njegov račun ili račun bilo koga drugaga, ili onaj njegov dlan koji stavi njemu na rame za utjehu ili šta već...

Kael me već više puta pokušao oraspoložiti, ali mislim da je moja tuga prešla i na njega. Odustao je nakon više od dvadeset pokušaja. I sada sjedim satima, sama, u kutku sobe.

Na ovom otoku ima ta jedna kamena obala. Odem na nju i gledam. Gledam u nemiran ocean i ljuljajuće brodove koji dolaze i odlaze. Gledam ribare koji bacaju mrežu negdje daleko iznad obzora. Sjednem na kamen i slušam galebove. Ogrnem se njegovom jaknom. Vlažan zrak mi pronađe put do obraza i nagriza ih svojom hladnoćom. Nebi se reklo da je ljeto.

Max mi se ni ne obraća. Ne želi jer misli da bi samo počela pričati o njemu i da bi me samo još više boljelo.

Kako i nebi?! Recite mi kako i nebi?! Kada toliko boli?

I koliko god me boljela njegova zadnja rečenica, koliko god ona bila neostvariva, čarobna, neizvediva, trenutno nemoguća.

Vjerujem u nju.

Nada i dalje postoji...

_____________________

Hej ljudi!

Malo sam se predomišljala kako bi taj završetak trebao izgledati pa sam ga sastavila ovako. Nadam se da vam se svida. Znam ga nema prologa i da je ovo i 25. Poglavlje i Epilog spojen u jedno, ali ja zaista nisam vise znala sto dodati jer kao sto sam rekla, sve bi trebalo ici u drugu knjigu.

Inace, mislim da ste shvatili da je ovo Essie's POV i mislim da ste zasluzili da znate kako se ona osjeca... i da ne mislite da je ona sada nekako ono ''joj, oh ne, on je otisao idem se ubiti'', ne. Ali samo se zapitajte kako biste se vi osjecali.

Nadam se da vas nisam razocarala s nastavkom i krajem opcenito. :P

Ja osobno mislim da je moglo i bolje ali to progovara samokriticnost tako da...

Nezz ta vise za reci ostalo cete dobiti u bonusu pa pogledajte ;)

~ I Found - Amber Rune (Holly Henry Cover)

#BloodyInspired