Hope Still Exists (#1)

14.

    ''Jedno mirno putovanje... samo mi daj jedno mirno putovanje...'' govorio je Nat kada je vidio veliki sivi brod na oceanu. Bio je prekriven metalom pa je imao metalni odsjaj, a iz velikih dimljaka je izlazio sivi dim. Velike su solarne ploče ležale na krovu pomoću kojih se uz pomoć ugljena vjerojatno i pokretao.

    ''S kim to pričaš?'' Došla je do njega June.

    ''Ni s kim. Valjda... s Bogom. Ne znam...'' nastavio je Nat. Gledao je tupo prema brodu i prema ostalima.

    ''Ti vjeruješ u Njega?'' Upitala je Juna pomalo začuđena.

    ''Da. Ti?'' Nastavio je on.

    ''Ne. Da ga zaista ima, i da postoji, pomogao bi nam u ovakvim situacijama. Ne proturječim, samo kažem.'' Govorila je ona. Izgledala je pomalo nesigurno, ali nesigurno sa stavom. Nastavili su se kretati prema brodu.

    Kada su došli do metalne rampe koja je spajala tvrdi beton kopna i palubu broda, svi su redom krenuli unutra.

    Unutrašnjost broda je bila lijepa. Sve je bilo skromno postavljeno, ali lijepo i uredno. Spavaonice u koje su ih smjestili su bile dugačke i uske jedno pet metara. Tri kreveta na kat su bila postavljena samo uz jedan zid, a njihovoj suprotnoj strani je bio jedan metalni stol i stolice, te mali hladnjak i televizor.

    ''Pa... barem su kabine dobre.'' Rekao je Liam i bacio ruksak na jednu od stolica. ''I usput, ja spavam gore.'' Rekao je i popeo se na jedan od gornjih kreveta.

    ''Ne razumijem kako oni misle da mi djelimo sobu s vama.'' Rekla je June i prekrižila ruke ispod grudi.

    ''Pa nije kao da ćemo vas pojesti...'' rekao je Liam od gore.

    Svi su se nasmijali. Max je zauzeo također krevet na kat, a ispod njega se smjestio Kael. Nat je uzeo krevet ispod Liamovog, a cure onaj zadnji.

    ''Šta ima za jesti kad smo već kod toga?'' Upitao je Max u jednom trenutku.

    ''Ja nemam ništa u ruksaku.'' Rekla je Essie nakon što ga je prevrnula naopačke i iz njega su poispadale samo neke najobičnije stvarčice i odječa.

    ''Pa gospoda nam se udostojila staviti frižider u sobu. Da vidimo jel su nam se udostojili staviti neštu u njega.'' Rekao je Liam i sišao s kreveta pa došao do frižidera. Otvorio ga je i blaga bijela svjetlost mu je obasjala lice.

    ''I?'' Doviknuli su Max i June zajedno.

    ''I... imamo... salamu, sir, neko voće, sok i pivo. Kada smo kod piva, njega nisam okusio od prije nekoliko mjeseci.'' Nabrajao je Liam i na kraju uzeo jednu bocu piva.

    ''Sada ćeš ga piti?'' Nat je podigao jednu obrvu i uspravio se u krevetu pri tom skoro klepivši glavu u krov.

    ''Ili sada, ili nikada...'' rekao je Liam i otvorio bocu.

    ''Pa... ne znam za vas, ali ja se idem istuširati. Tu moraju biti neki tuševi.'' Rekla je Essie i uzela rukasak te nestala iz sobe u hodnicima broda.

    Čim je Essie izašla iz sobe, u njoj je nastala potpuna tišina. Nat je pogledao u Kaela koji je već poduže vrijeme šutio. Imao je lijevu ruku u bijelom gipsu do lakta. Crne su mu oči razgledavale sobu. O nečemu je razmišljao, ali Nat nije mogao dokučiti o čemu. Nešto ga je proždiralo iznutra, nešto ga je kopkalo.

    ''Hej, Kael. Što je s tobom? Reci ako ti je nešto na umu.'' Progovorio je Nat. Kael se okrenuo prema njemu, a onda vratio pogled na pod.

    ''Ma... sada smo na putu za London. Ne znam za vas, ali... ne razumijem kako to da su nam dopustili besplatnu vožnju, dobar smještaj i besplatnu hranu. I sve to nakon što smo im onako sletjeli na krov! Ni ne poznaju nas osim toga.'' Govorio je Kael. Cijelo je vrijeme imao neki zamišljeni pogled zaljepljen za pod. Tek kada je završio s pričanjem je pogledao ostale koji su ga gledali, i naizgled dobro promišljali o njegovim riječima.