Hope Still Exists (#1)

19.

Na staklenim vratima je stajala djevojka. Essie. Gledala je malo u Nata, malo u Jasona, malo u Kaela. Imala je otvorena usta da nešto kaže, ali izgldalo je kao da joj riječi ne žele izaći. Na kraju se okrenula i otrčala.

''Poznajete ju?'' Pitao je Jason i okrenuo se prema Natu koji je gledao prema njoj.

''Da.'' Rekao je kratko i izvukao si infuziju iz ruke. Ustao se s kreveta krenuo za Essie. U to vrijeme je dolazila ista ona žena i nosila neke tablete.

''Hej! Gdje ideš?! Ne smiješ!'' Počela je vikati za njim, ali on kao da je gluh samo prošao pored nje.

Potrčao je hodnikom i vidio Essie kako brzo hoda. Zastala je i pogledala iza, a zatim se okrenula i ušla u jednu sobu. Nat je ponovno potrčao za njom. Došao je do te sobe u kojoj je Essie nestala i otvorio zastor. Sjedila je na krevetom. Tamo je bila jedna medicinska sestra koja je nešto zapisivala. Na poslijetku ga je pogledala. Njega pa Essie.

''Mogu li ti pomoći?'' Pitala je žena.

''Emm... ja...''

''Možete izaći?'' Pitala je Essie. Žena je kimnula i izašla kroz zastore.

''Essie, ja zaista...'' nije ni uspio dovršiti, a trenutak kasnije je osjetio pulsirajući bol na lijevom obrazu. Essie je počela puhati u desnu ruku koju je vijugala po zraku. Očigledno je i nju zaboljelo.

''To ti je jer si me nazvao buljatom. A ovo jer si me ostavio tamo samu sa ludim bratom i Justinom.'' Rekla je i brzo došla do njega u veliki zagrljaj. On joj je uzvratio zagrljaj.

''Hej, gdje su ostali?'' Pitala je Essie nakon par trenutaka.

''Kael je tamo, a Liam na šivanju.'' Rekao je Nat, a zatim malo pognuo glavu.

''A June?'' Pitala je Essie nakon par sekundi. Nat je podigao pogled.

''Na čišćenju krvi od otrova. Ikurus ju je ugrizao i prolazi kroz simptome preobrazbe. Jason je rekao da ju može spasiti, ali da treba dvadeaet četiri sata da lijek odstoji. Sada samo čekamo.'' Rekao je Nat. Essie je tužno pogledala prema podu.

''Tvoja ruka...'' rekla je i uzela Natov dlan. Sa zgloba je curila tanka crvena crta krvi. Kako i nebi? Samo si je onako isčupao infuziju zabodenu u tanku venu.

''Nije ništa. Preživio sam i gore.'' Nat se nasmijao. Onako iskreno, nakon dugo vremena. Bio je to dobar osjećaj. Gledati nekoga do koga ti je duboko stalo iako si ga povrjedio. ''Slušaj, Essie...''

''Znam sve... slušaj, ti si mi prijatelj. Znam da je ono bio samo nalet bijesa. Svi smo se tako osjećali i svi ćemo se tako osjećati kad-tad. Nemoraš se ispričavati.'' Rekla je ona. Nat prosto nije vjerovao ušima. Nakon svega, ne mora joj se ispričavati. Ona je dala blagi osmjeh koji je izgledao kao da skriva mnogo osjećaja iza tih blago rumenih obraza.

*

Dva dana nakon pripravka lijeka, testiranja i samog davanja, konačno su dozvoljene posjete. Ispostavilo se da su tu i Max i Justin, tako da su i oni došli. Kada su se svi međusobno sreli bilo je sreće, one prijateljske. Nakon kratkog međusobnog ohrabrivanja, uhvatili su kvaku vrata Junine sobe i ušli.

Ona je ležala u nekom bijelom krevetu spojena na neke infuzije i razne spravice. Koža joj je vraćala njezinu normalnu predivnu čokoladnu boju, a oči su joj ponovno bile crne. Fizički je izgledala potpuno normalno, možda malo umorno, ali psihički... cura je bila potresena. Ona prije optimistična, hrabra, samouvjerena djevojka je nestala iz crnih očiju koje su isijavala strahom. To se sve vidjelo kroz jedan pogled.

''Hej.'' Rekao je Liam i sjeo kraj nje na krevet u ravnini njezinog boka i uzeo joj desnu ruku u svoju.

''Hej...'' rekla je promuklim glasom i malo se zakašljala.

''Kako se osjećaš?'' Nastavio je Liam dok su ostali samo gledali.

''Glupo. Prazno. Slabo. Je li ti to dovoljno?'' Rekla je malo odsutno.

''Nije tvoja krivica što te uhvatio.'' Rekao je Liam.

''Istina nije. Moja je jer sam nas razdvojio. Do svega ovoga nebi došlo da se nismo posvađali.'' Započeo je Nat. Ostali su ga pogledali, a zatim je nastavio: ''Ljudi to je ono što Adams želi. Da nas radvoji. Da svi poludimo! Želi nas sve posvađati i da završimo ovako.'' Rekao je i pokazao na June.

''Da...'' rekao je Max. Nat ga je pogledao u čudu. ''Klinac ima pravo. Ne smijemo se svađati. Moramo se držati zajedno i namjerno Adamsu pokazati da ga se ne bojimo. Ovo što se dogodilo June bila je Adamsova puka sreća. Uspio je u svojoj namjeri da iz nas izvuče ludilo i bijes. Nemojmo mu pokazati da nas je pobjedio, da nas je ovime srušio, jer nije.'' Nastavio je on smirenim glasom.

''Max...'' javila se June. ''Je. Srušio me je. Nisam nikada trebala otići iz SSR-a. Nije vrijedno. Uništio me. Ovo nije samo događaj koji ću izbrisati iz sjećanja lako, ovo je ožiljak koji ću nositi do kraja žvota. Doslovno.'' Rekla i malo povukla majicu dolje kod prsa, gdje se vidio ožiljak dug kojih deset centimetara.

''June...'' nastavio je Max i malo joj došao bliže, no ona ga je prekinula.

''Žao mi je, ali ne vjerujem ti da nas nije srušio.''

''Ne tražim te da mi vjeruješ! Tražim te da pomogneš ljudima kojima je potrebna tvoja nada! Trenutno. Ne poznajem te dugo, ali mogu reći da si jedna od najhrabrijih djevojaka koje sam upoznao. Ostani takva. Otrov ti je uništio tijelo, ali ne i um. Sama umišljaš da se nikada nećeš vratiti na staro. Ja kažem da možeš. Moraš.'' Nastavio je Max. June ga je gledala i jedna joj se suza spustila niz obraz.

''June, ima pravo. Svi smo izgubili puno toga. Adams je dopustio da nam ubiju najbliže. Nat je izgubio roditelje i sestru. Essie i Max su izgubili roditelje koliko ja znam. Ja sam sam izgubio sestru. Ali vjeruj mi, radije bih izgubio sve znajući da je vrijedno borbe, nego umro pokušavajući uvjeriti sam sebe da će se sve vratiti na staro. Jer neće. Više ništa neće ostati isto...'' nastavio je Liam.

''Znam... ljudi volim vas... ne želim umrijeti.'' Rekla je June već obilno joj suze natapajuči obraze. Liam ju je zagrlio nakon što joj je pomogao da se uspravi. Ubrzo je došla i Essie u zagrljaj, pa Nat, Max, Kael, čak i Justin.

''Ne dopuštam da mi oni uzmu obitelj. Nikada...'' rekla je June i čvrsto ih sve zagrlila.

_____________________

Heeeeej!!!

Žao mi je što nastavak kasni i što nije toliko dug. Manjak volje za pisanje sada po ovim vručinama. Osim toga, jucer mi je bio dan za više citanje, nego pisanje.

Koliko vidite, poglavlje je dosta građeno po inspiracijskim govorima. To mi je bila namjera. Što sada mislite o Maxu? Nije tolikl loš ipak, ha? Istina, ima svoje ispade, al imam ja savršen plan i ideju zašto, ali neću spojlati ništa :)

Taklder je građeno po pjesmi. Jednostavno mi toliko pristaje uz poglavkje da sam ja skoro umrla koliko sam ju puta poslušala dok sam pisala poglavlje.

Ne znam hoće li vam se pjesma učitati jer nešto šteka malo, ali nema veze... jako je lijepa. Barem meni, ali sta ces, o ukusima se ne raspravlja.

Ako imate pitanja u vezi knjige slobodno pitajte, jer znam da dosta toga nije objašnjeno potpuno. Nije da nisam namjerno tako ostavila, ali na neka pitanja zaista mogu odg ;)

Više akcije ide u drugom poglavlju ;)

Ly all!! <33333

~ Die Trying - Jule Vera

#BloodyInspired