Hope Still Exists (#1)

18.

Slabašno drmanje vozila u kojem su se Nat, Kael, June i Liam nalazili postajalo je sve manje kako su dolazili otvorenu cestu. Nat je otvorio jedno oko da vidi gdje se nalaze. Bilo je to bijelo vozilo iznutra kao i izvana. Na jednoj strani je bilo plastično sjedalo na kojemu su sjedili on, Liam i Kael, a nasuprot je bio bijeli bolesnički krevet na kojem je ležala June.

Tek je tada shvatio mu Liam slini po ramenu prije nego ga je gurnuo na drugu stranu. Na mjestu se protegao i shvatio koliko ga leđa bole od neudobnog ležanja.

Pogledao je na sat i shvatio da je već skoro podne.

''Liam... budi se!'' Šapnuo je Nat i prodrmao Liama koji je očigledno čvrsto spavao.

Kako se Liam nije budio, odlučio je utišati se kako bi čuo razgovor koji su vodila dva muškarca u prednjem djelu vozila. Nije ih mogao razumjeti. Vjerojatno zbog naglaska, ili su bili samo jako nerazgovjetni u pričanju...

Nat je pogledao June. Ležala je na onom krevetu potpuno mirna, a sve jedno su je zavezali nekim trakama oko struka i koljena.

U tom se trenutku probudio Liam.

''Što se nama dogodilo?'' Rekao je i Nat mu je brzo dao do znanja da se stiša stavivši prst na usta.

''Ne znam. Vjerojatno su nas uspavali ili nešto...''

''Misliš da nas vode Adamsu?'' Pitao je zabrinuto Liam.

''Ne znam.'' Bilo je sve što je Nat mogao reći prije nego se jedan od onih dvojice stvorio tamo kod njih.

''Dečki. Jeste dobro? Žao nam je što smo vas morali onako uspavati svo četvero.''

''Čekajte! Mislite, sve ste nas pogodoli s onim kuglicama? June nije pala u nesvjest zbog ugriza?''

''Ne. Zaista nam je žao, ali mislili smo da bi bilo previše... naglo da dođemo do vas onako dok vam je prijateljica bila u tom stanju.'' Objasnio je čovjek. Imao je tamnosmedu kosu i plave oči. Bio je malo tamnije puti, no sve jedno se vidjelo da je bijelac. Čovjek od kojih dvadeset godina. ''Moje ime je Jason sve u svemu.''

''Vi... niste s Redarima. Ne poznajete Adamsa?'' Rekao je Liam.

Čovjek se malo nasmijao. ''Poznajem ja Adamsa. Ta ljigava zmija se uvijek dočepa onoga što želi... a vjerujem da ste to sada vi.'' Rekao je na poslijetku kada je vidio da su dečki progutali knedle u grlu.

Odjednom je June počela pričati. Bolje rečeno nešto mumljati. Jason se okrenuo prema njoj i stavio ruku na njezino čelo.

''Zašto...'' započeo je Liam, no čovjek ga je prekinuo.

''Ima temperaturu. Bunca. Recite mi koliko ju je Ikurus dugo držao sa zubima?''

''Možda... pet sekundi. Šest?'' Rekao je Nat i počeškao se ispod oka, po obrazu.

''Jeste li mogli primjetiti otprilike godine i spol?'' Pitao je čovjek dok je pripremao neku mješavinu lijekova vjerojatno.

''Muškarac... možda četrdeset godina.'' Rekao je Liam.

''Super... ima puno otrova u sebi. Recite mi, znate li je li ona imuna?''

''Poluimuna.'' Rekao je Nat. ''Nas troje smo imuni.'' Pokazao je na sebe, Liama i Kaela.

''Dobro.'' Rekao je i usipao neku žučkastu tekučinu u inekciju i onda ju dao June.

''Ima barem četiri miligrama otrova u sebi, a to je puno. Slušajte... ako je ona poluimuna, to nije dobro.'' Rekao je Jason.

''Kako mislite?''

''Slušajte. Postoje dvije skupine, imuni i zaraženi. Ime vam sve govori. Poluimuni su tu zbog... pa nekog kemijskog križanja ovo dvoje. Imunološki sustav je jak, ali je sve ostalo slabo. Ako dođe do infekcije s tim virusom, otrov će se širiti, no ne i na srce i mozak. Imunološki sustav će braniti ta dva glavna organa. Otrov dospije u krv i ide do srca i mozga, no tamo se pravi pregrada i na kraju krv ne može doći do tamo. A to je preveliki pritisak. Nazovimo to...''