Hope Still Exists (#1)

1o.

''Pa, gospodo, nadam se da ste odlučili.'' Stao je Adams odlučno ispred Nata i Liama u njihovoj kabini. Iza njega je bilo par stražara i jedna ženska sa uredno začešljanom smeđom kosom u nisku punđu i bijelom kutom. U ruci je držala neki spravicu i tipkala po njoj.

''Da. Ja idem.'' Ustao se Nat. Adams je pogledao Liama koji ga je samo ljutitio pogledao.

''Ni mrtvog me nećete tamo odvuči.'' Prosiktao je Liam.

Adamsu je zloban smješak u sekundi nestao. ''Pa neka mu bude. Nathaniel, pođi sa mnom.'' Rekao je Adams. Nat je još jednom pogledao Liama očekujući bilo kakav znak, no ovaj je tupo boljio u zid. Nat duboko uzdahne i krene s Adamsom.

Čim su izašli iz prostorije, Adams je započeo razgovor: ''Dakle ovako, Nathaniel, ovo je naša glavna kemičarka i doktorica Elena Stilinski. Ona će provoditi sve testove i s njom budi siguran da si u pravim rukama.'' Govorio je on polako, ozbiljno. Nat je pogledao u zelenooku ženu s njegove lijeve. Bila je malo niža on njega, no zasigurno par godina starija. Tek je tada vidio da u ruci drži tablet na kojim je bila Natova slika i vjerojatno podatci o njemu. Nije htio previše buljiti pa je vratio pogled na Adamsa koji je odjednom stao i okrenuo se prema Natu.

''Žao mi je, ali tu te moram napustiti. Slijedi gđu. Stilinski u labaratorij i za dva sata ću doći.'' Rekao je i s jednim od dva stražara krenuo u suprotan hodnik.

''Pođi za mnom...'' rekla je ozbiljno žena. Činila se kao vrlo hladna osoba, iako je po samom izgledu kao izgledu bila poprilično lijepa i nježna žena. Barem bi bila kada bi nabacila smješak.

''Mogu li barem znati kakve ćete testove obavljati?'' Upitao je Nat.

''Testovi će biti vrlo jednostavni. Djelimo ih u četiri područja:  pregled, fizičke sposobnosti, psihičke sposobnosti i živčani sustav. Za daljnje detalje u vezi svakog testa ćete morati pričekati njihov red.'' Govorila je formalno. Preformalno. Kao da u njoj ne postoji ništa od osjećaja. Kao da je robot.

Ušli su labaratorij, no nisu se previše zadržavali. Dr. Stilinski je uzela neke papire i potpisala ih, a zatim su krenuli u neku posebnu prostoriju. Bila je to tipična ambulantska sobica. U sredini se nalazi jedan bolnički krevet i pored njega je bila metalna ladica na kotače s inekcijama i nekim otopinama.

''Sjedni na krevet.'' Rekla je žena. Nat je napravio kako mu je žena rekla i sjeo na rub kreveta.

Kao da sam na sistematskom... pomislio je ovaj. Čekao je da vidi kako i šta dalje, a polako ga je hvatala panika.

''Ispruži desnu ruku.'' Zapovjedila mu je žena. Ponovno je napravio kako mu je rekla i prislonila je neku spravicu na mjesto zgoba. ''Krvni tlak je u redu i puls također.'' Rekla je i zapisala nešto među one papire koje je uzela. Sada je uzela nešto slično kemiskoj olovci. Prislonila mu je vrh te spravice na vrhove prstiju.

Nat je skupio obrve, a to je žena i primjetila. ''To je za očitavanje magnezija, kalicija i raznih vitamina.'' Pojasnila je žena. Nat je duboko udahnuo.

''Pa... sigurno vam dovode puno imunih.'' Započeo je Nat.

''Žao mi je, ali nemam dozvolu za izdavanje takvih informacija.'' Bilo je sve što mu je žena rekla. ''Skini majicu.'' Još je dodala.

Nat je je pogledao skupljenih očiju.

''Što misliš kako ću ti provjeriti disanje? Hajde.'' Rekla je. Sve je na njoj bilo tako ozbiljno da je se Nat iskreno počeo plašiti. Skinuo je nekako šeprtljavo majicu. ''Leđa.'' Govorila je žena kao zapovjednik.

Ova je gora od Adamsa. Mislio je Nat.

''Jesi li imao neku bolest zadnjih dana? Poput prehlade, ili gripe?'' Pitala ga je.