Hope Still Exists (#1)

5.

''Djede, budi se!'' Čuo se uzbuđeni dječji glas. Nat je tek mogao proškiljiti. Oči su ga užasno pekle. Sve ga je boljelo; grlo, glava, kosti, mišići... sve.

''Pomakni se, mila. Daj mu zraka.'' Čuo se sada stariji glas. Onda je iznad sebe vidio siluetu muškarčeve glave. Mogao je vidjeti svijetlo plave oči i sijedu, kratko ošišanu kosu. ''Čuješ li me?''

Nat nije mogao ni kimnuti. Osjećao se paraliziran. Krenuo je reći nešto, ali umjesto toga se zakašljao. Grlo mu je gorilo dok je kašljao.

''Ne trudi se pričati. Odmaraj.'' Javio se isti glas. Nakratko je glava nestala. Čim se ponovno pojavila, Nat je na svojoj glavi osjetio mokru krpu. Tek je tada osjetio koliko mu je vruče, čim je na glavi osjetio mokru hladnu krpu.

''Djede, hoće li biti dobro?'' Javio se drugi glas. Bio je od neke male djevojčice. Nat ju nije mogao vidjeti. Bila je izvan njegovog vidnog kruga.

''Ne znam, mila... nadajmo se da hoće...'' rekao je taj stariji muškarac nakon što je slegnuo ramenima.

''Gdje...'' promucao je Nat. Riječ je jedva izašla kroz njegova usta. Samo za to je imao osjećaj da je pretrčao maraton. ''...gdje...sam...''

Muškarčeva glava se okrenula prema Natu. ''Na sigurnom. Moj te unuk pronašao u nesvjesti blizu tvornice. Spavaš već skoro tjedan dana.''

Čim je čuo ono tjedan dana, Nat se krenuo ustati. Upregnuo je zadnje atome snage koje je mogao naći u sebi.

''Ne! Lezi! Ako se pokušaš micati, samo će ti biti još gore.'' I je. Čim se podigao tek malo, Nata je prostjelila bol u glavi. Brzo se spustio natrag, vjerojatno na neki krevet. Ponovno mu je tijelom prolazila samo snaga slabosti. I ponovno je sklopio oči i zaspao.

• dream •

''Nathaniel i Elizabeth!'' Viknula je moja majka jednom nakon što smo ja i moja najbolja prijateljica još u Londonu zaprljali fasadu blatom nakon rata s blatom.

''On je kriv!'' Viknula je Beth. ''Nagovorio me!''

''Oboje! Voda, spužva i ribanje! Sada!'' Viknula je na nas i ljutito otišla u kuću.

Nakon minute šutnje za pokojnu fasadu, Beth i ja smo puknuli u smijeh. Počeli smo se valjati po travi u dvorištu od smjeha. Na kraju smo legli na leđa i smirivali disanje od smijeha.

''Mama ti je živi kes.'' Rekla je u jednom trenutku nakon duge pauze Beth i pogledala me svojim zelenim očima.

''Zato i je zabavnije kod mene.'' Odvratio sam joj osmijehom također.

''Je... nego, tko drugi očisti fasadu, časti vožnjom u London Eye-u?''

''O tako ćeš izgubiti!'' Viknuo sam i ustao se te krenuo u kuću po kantu i spužvu.

• end of dream •

Nat je ponovno otvorio oči. Ovaj puta je išlo lakše. Odmor mu je dobro došao. I samo kada se sjeti svih prijatelja koje je ostavio u Londonu, bude mu lakše.

Ogledao je prostoriju u kojoj se nalazio već sigurno nekoliko dana. Ili tjedan kako je rekao onaj muškarac.

Bila je to tipiča spavača soba. Krevet i nasuprot njega komoda sa televizorom. Na policama su bile još neke stare knjige i vaza sa cvijećem. Prozor sa njegove desne strane je bio zatvoren i zavjese su potpuno prekrivale pogled van. Sa njegove lijeve strane su se nalazila bijela vrata i još jedan ormar.