Hope Still Exists (#1)

23.

Pomisao na život koji bi vodio u doslovnu ludnicu za mozak je bila užasna. Doslovno. Nevjerojatno je kako svi ljudi uspjevaju tako svaki dan. Samo se ustati iz kreveta i započeti dan u kojem znaš da će nešto poći po zlu, no sve jedno to radiš. Ne na prkos ostalima, nego jednostavno jer moraš, i nema ali. Šutiš i radiš i trpiš.

Te su misli kolale trenutno praznom Natovom glavom dok je sjedio u avionu koji je plovio po zraku. Pogled je bio veličanstven i iznutra i izvana. Naime, avion u kojem je on sada putovao je bio Adamsov privati. Sada je tek mogao vidjti koliko je taj čovjek plitak i bez duše. Sada se moglo vidjeti koliko je pohlepan za novcem i moči, a i suviše sit posla. Ne želi raditi da bi nešto napravio. I sada samo sjedi i pije neko skupo piće. Izgledao je baš kao onaj čovjek iz američkih serija; bogat, bezbrižan i bez duše.

''Što je, Nathaniel? Nešto si mi tih.'' Javio se Adams kroz gutljaje pića. Nasprom njega, Nat je izgledao kao klošar. Ovaj u otmjenom crnom sakou, a ovaj u poderanom jeansu i prljavoj znojavoj majici. Ipak, Nat se nije osjećao poniženim ili se sramotio. Bilo mu je drago što još može nositi ovako nesto, a ne takve sakoe uz misli da svaki dan oduzimaš po stotinu života.

''Zašto to radiš?'' Nat je ignorirao njegovo zadnje pitanje svojim.

''Mislio sam da češ biti pametniji. Nathaniel, sve radim za dobrobit zajednice. Mi pomažemo u otkrivanju lijeka za taj odvratan virus i doista polažemo nadu u sve imune.'' Opravdavao se Adams.

''Glumiš dobricu, a zapravo ispadaš samo jos vecći idiot nego što jesi.'' Odbrusio mu je Nat ponosan na svoje riječi. Adams je složio neku na prvi pogled uvrjeđenu facu, a onda eksirao piće.

''Svi imamo dva lica, Nat. Razlika je samo ta koliko ih dobro skrivamo i u kolikoj mjeri pokazujemo.'' Rekao je Adams i ustao se te si nalio još jednu čašu sada nekog drugog pića. ''Zašto se nebi otišao presvući? Imamo neku lijepu robu za tebe. Plus, smrdiš.''

''Trpi.'' Odbrusio mu je ovaj i naslonio se na mekani kožni naslonjač.

Cijelo vrijeme je razmišljao o ostalima. Što li sada oni rade? Jesu li na sigurnome? Jesu li sretni? Misle li i oni na njega? No pitanja su samo ostala lebdjeti u zraku poput stiropora na vodi. I to ga je ubijalo. Duboko, neprekidno, polako...

''Nego... gdje misliš poslati ostale?'' Nat se usudio pitati iako je mogao očekivati laž od te pijandure.

''Na jedan od otoka Velike Britanije. Tamo će biti sigurni. Još su neki ljudi svojevoljno tamo otišli, tako da mislim da nema brige.'' Začudo, Nat mu je povjerovao. Pričao je o istom onom otoku gdje je Beth sa svojom obitelji otišla.

Sve jedno, vrag mu nije dao mira i morao je nastaviti postavljati pitanja. Ako će već biti njegov pokusni kunić, valjda ima pravo dobiti odgovore na neka pitanja ukoliko se Adams udostoji odgovoriti na barem par njih. ''Zašto se mi sada vraćamo u Amriku?''

''Mali, mislim da postavljaš previše pitanja. Vračamo se jer mi se vrača.'' Hladnokrvni Adams se očigledno vratio. Nata je to iritiralo više nego dlaka u oku.

''Mislim da imam pravo dobiti odgovor na pitanje.'' Rekao je prkosno Nat.

Adams se ustao i kroz tri bijesna koraka došao do Nata uhvativši ga za rub majice. ''Slušaj, Nathaniel... nećeš više postavljati pitanja. Od sada nemas pravo dobiti odgovore na njih. Ostatak vožnje češ šutiti inaće češ gadno nastradati. Jasno?!'' Gotovo vičući Adams se derao na Nata. Naglo mu je pustio majicu i Nat se blago zabio u naslon stolice.

Obični bolesnik... pomislio je Nat i namjestio majicu. Samo je čekao da vožnja završi. Zapravo, samo je čekao da njegov cijeli život završi, više nije mogao trpiti sve te silne gluposti koje mu zadavaju glavobolju. Jedva je čekao da umre uistinu. Htio je da to bude nagla smrt i brza, a ovako, u Adamsovim kanđama, njegova će smrt očigledno biti spora, bolna i dugotrajna.

*

''Clare, riješi papirologiju za mene!'' Vikao ne Adams dok je sa još par čuvara i Natom iz sebe ponovno hodao hodnicima SSR-a. Žena u tridesetima je odmah uzela bunt papira i krenula ih čitati, a Adams je namjestio sako. ''Dajte mu sobu i jelo. Želim ga također čistog do večeras. Ako treba upotrijebite silu.'' Rekao je Adams.

Šta?! Neće mi valjda prijetiti smrti da se otuširam?! Razmišljao je Nat.

Visoki muškarac kratko ošišane plave kose ga je uzeo za nadlakticu i počeo vući prema onim staklenim prostorijama u kojima su on i Liam bili prvobitno. ''Znaš, znam hodati i sam!'' Vikao je Nat dok je doslovno trčao za čovjekom. Kada su došli do neke kabine, čovjek je otvorio vrata i doslovno ga ubacio unutra. ''Hej! Pusti me van!'' Vikao je Nat, ali uzaludno.

Okrenuo se kako bi vidio da su u sobi dva kreveta. Zar je još netko ovdje?

Jedan je krevet bio uredno posložen dok je drugi bio pomalo neuredan.

''Je li netko ovdje?'' Pitao je Nat očekujuci da netko izađe, ali to se nije dogodilo. Nakon što je kratko pregledao sobu i uvjerio se da nema nikoga, sjeo je na onaj drugi krevet. Barem pola sata je sjedio i buljio u prazno dok su mu mislima prolazile razne misli. Na prijatelje, obitelj i sve ostalo.

*

Nakon što se otuširao i jeo, Nat je slijedio čuvara u jednu sobu. Adams ga je navodno trebao. Pokušavao je putem zapamtiti što više o ovom mjestu.

Prostorija u koju ga je čovjek strpao je izglela drugačije od ostalih. Zidovi su bili tamno sivi, gotovo crni. Na jednom je zidu bilo puno polaroid fotografija. Slike nekih ljudi. Tinejđera, staraca, djece. Nat se približio tom zidu. Adams još nije bio tu, tako da je valjda imao još malo vremena prošnjofkati. Na jednoj je slici bila djevojka. Crne oči i kratka crna kosa, Azijskog porjekla. Ispod je pisalo:

Subjekt 31, Kina, mrtva

Još jedna slika. Djevojka i dečko. Oboje gotovo bijele kose. Norveška. Par slika dalje je bio dječak. Smeđa kosa i smeđe oči. Liam.

''Šta...'' promrmljao je on za sebe. Prepoznao je i Kaela i Essie. Moglo bi se reći da je pogledao svakoga na slici kojih je bilo barem pedesetak. Našao je i sebe. ''To su slike imunih...''

''Ma bravo!'' Začulo se pljeskanje kod vrata. Adams. Nat se brzo okrenuo prema njemu. ''Brzo kapiraš, klinac. Sjedi.'' Rekao je Adams i pokazao na stolicu uz zid. Bio je tu i mali okrugli stol. Nat je sjeo.

''Dobro. Reci što trebaš pa da te više ne moram gledati..'' rekao je Nat.

''Želim da mi kažeš zašto si pristao doći ovdje.''

_____________________

Hej ljudi!

Zao mi je sto mastavak kasni. Nisam znala sta staviti u ovaj zadnji dio. Zapravo mogu reci da sd mucim sa ovim zadnjim poglavljima jer je sva radnja koju zelim u biti u drugoj knjizi koja ce biti puno napetija i radnja se vraca u Ameriku i na neki nacin prelazimo na druge likove tj. druge imune poput Fabiana i jos neke (!spojler!) tako da ce biti svega zaista...

Imam jos neke planove za ovu knjigu ali ne znam kako to ne oduziti previse jer mislim stati na tocno 25 poglavlja itd pa ce ovi zadi nastavci mozda malo kasniti jer mi treba malo vise vremena da razradim tu radnju i dijaloge i ostalo... uz sve to, primjetila sam da ima dosta gresaka u onim prvim poglavljima tako da se bacam i na ispravljanje toga svega... o, i tko je skužio da John i Adams imaju isto ime? Mislim... John kao Natov prijatelj i John Adams... pitanje je jel bih to trebala mijenjati ili da tako ostavim pa da imamo dobrog i loseg Johna? Hahah ovo ispada glupo... ali sta ces...

Eto... hvala svima koji citaju i puno srece sa vlastitim pricama. Vjeeujte kada bi imala samo maalo vise vremena procita bih i vase price, moza neke i citam, ali eto...

~ The Script - Superheroes

#BloodyInspired