Hope Still Exists (#1)

3.

Sumrak je stajao na pragu dana. Posljednje su zrake Sunca održavale zadnje čestice svjetlosti. Noć je već pokucala na vrata. Nebo je sada bilo posipano zvijezdama. Toliko se dobro sada vidjelo zbog manjka ulične rasvjete i raznih gradskih svjetlosti da se Mliječni put nadzirao na nebu.

A u mračnom, vlažnom podrumu ustajala zraka je sve to bilo sada nekako nezamisljivo. Vani je bilo opasno. Svakih par minuta se mogao čuti neki plač ili vrištanje, lom ili škripanje, alarm ili sirena... a kada bi nastupila tišina, ona gluha, mrtva tišina, samo bi bio u iščekivanju kada će se nešto dogoditi. Kao da čekaš na nešto, ni sam ne znajuči na što. Očekuješ to, i znaš da će se dogoditi za koji čas, a kada dođe, sve jedno pokočiš od iznenađenja.

Nat je svako malo poskakivao od iznenađenja kada bi Ikurusi izvana vrisnuli ili nečime ošinuli po vratima podruma. Iz džepa hlača izvadi neku malo svjetiljku i osvjetli hodnik. Podrum je bio više nalik bunkeru. Vjerojatno preuređivan prije mnogo godina, jer su ipak zašli u onaj zapušteniji dio grada gdje su živjeli bezkućnici ili socijalno nestabilniji ljudi.

Kako je osvjetlio jedan dio hodnika tako je zamalo pao u nesvjest. Tamo je ležala neka žena sa djetetom od kojih pet godina pored nje. Oboje su bili već mrtvi. Izgledali su kao da trunu već mjesec dana, a o smradu koji je u tom trenutku ušao u Natove nosnice se ne treba ni govoriti. Zamalo da iz sebe nije izbacio i ono malo hrane koju je pojeo. A opet, kada je malo bolje razmislio, kada je zadnji puta jeo? Ni sam se ne sjeća. A od prizora ispred njega mu je apetit nestao k'o rukom odnesen.

"Bože dragi..." javi se Essie i prekrije usta. Kael nije imao petlje ni pogledati u to, a Max je samo složi facu koja govori ogavno i premjestio pogled na svoje čizme.

"Netko nije imao onu, dome slatki dome..." reče Nat i uperi svjetiljku u drugi kut hodnika. Sada je osvjetljavao drvena vrata koja su vjerojatno vodila u ostatak podruma.

On i ostatak pređu preko mrtve majke i djeteta i Nat krene otvarati vrata, no očigledno su bila zaključana.

"Pomakni se..." javi se tiho Max, a zatim nogom ošine po kvaki i vrata se uz glasan prasak otvore uz dugo škripanje.

Kako su se vrata otvorila, tako je iz njih izletjela cijela horda šišmiša. Ovi su rukama zaštitili lice, a onda ušli oprezno unutra spremajući se na svašta. Nat i Essie su svojim džepnim lampama osvjetljavali prostoriju. Bio je uz zid tu jedan trosjed, nasuprot njega jedan stakleni stolić pun opušaka, puna pepeljara, zgužvani papiri, kemijske olovke i još koješta drugo. Do trosjeda je bio radni stol na kojem je bio polupani laptop i neka upljesnivila hrana. Također i prosipana i polupana šalica crne kave. Na tepihu se doslovvno nije moga vidjeti uzorak koliko ga je prašine i prljavštine prekrivalo. I knjige su bile po podu, neke otvorene i zgužvane, a druge pak zatvorene. Za jednom je stolicom u kutu sobe sjedio neki čovjek, mrtav također.

Nesretna obitelj... Pomisli Nat i pogleda Kaela koje se vukao kao da je jučer umro. Dječak je imao jednu modrucu blizu sljepoočnice što je na trenutak navelo Nata da pomisli kakav je bio, ili je, njegov otac. Ili kakva je bila njegova majka. Čim je sav tako pristojno odgojen, zasigurno je imao neku dobranu dozu batina za bilo što krivo učinjeno.

Čim se izvukao iz tih misli, nastavio je sa svjetlosti šarati po sobi. U jednom trenutku je cijela prostorija zasvjetlila. Svi su pogledali u Maxa.

"Što? Svjetlo radi..." rekao je sa prevrtanjem očiju. Nastavili su gledati po prostoriji sada osvjetljenoj, ovi su isključili i spremili svoje džepne svjetiljke.

"Podsjetite me što ono tražimo." javio se Kael.

"Ne znam. Nešto što bi nam u ovom trenutku pomoglo u bilo kojem slučaju, a da nije prljavo."

"Može ovo?"  javi se Max i pokaže na vojničke boce za vodu. Čim je puhnuo u njih samo je prašina izletjela.

"Da... može. Ali ti ćeš to prati." doviknula mu je Essie.

"Što li je dovraga ovo..?" rekao je Kael tiho, gotovo nečujno. Otvorio je dvokrilna metalna vrata. Prvo je par miševa istrčalo van, a onda prizor; bio je to ormar kao i svaki drugi, no u ovom se umjesto odjeće nalazilo oružje. "Emm... ljudi? Jel ovo koristi?"

Svi su se okrenuli prema Kaelu i došli do njega i tog ormara.

"Cool!" rekao je Max i odmah uzeo jedan pištolj. "Nadam se da ima metaka." bacio je pogled natrag na jednu policu i izvadio kutiju u kojoj su bili metci.

Natu je sve ovo bilo pomalo pretjerano. Istina, znao je koristiti pušku i pištolj, i znao je dobro gađati jer je još u Londonu bio u klubu za streljaštvo, no sve jedno... Na dnu je spazio kutiju prve pomoći. Nju je uzeo i krenuo prema nekoj stolici.

Kutija je bila skoro pa poluprazna, no ono što je on trebao je bilo tu: par zavoja, alkohol za dezinfekciju i par vatica. Podigao si je nogavicu i na nozi mu se jasno osrtavalo jedno šest porezotina sa osušenom krvi. U nekima je čak još bilo i stakla. Uzeo je pincetu i počeo vaditi te male ostatke stakla.

"Nat, bolje si uzmi neke pištolje, trebat će ti." rekla je Essie dolazeći do njega.

"Mhhh..." Nat joj je samo promumljao. Bio je previše zaokupljen sa svojim vlastitim problemima.

"Isuse, što si si to radio?!" doviknula je Essie kada je vidjela na što mu noga izgleda.

"Nesreća po putu. Možeš dodati vatu?" odgovorio joj je on i dalje buljeći u rane.

"Šta nesreća?! Izgleda kao da si nožem rezao nogu!"

"Ne boli toliko uopće. I možeš li molim te dodati vatu?" rekao je Nat pomalo gubeći živce da si je kada je izvadio malo već komad stakla pri tom još više razrezao ranu. Skupio je oči ovaj puta od boli.

"De ja ću..."rekla je Essie i uzela alkohol i vatu. Čim je natopila vatu i prislonila mu je uz ranu, Nat je dobio osjećaj kao da mu netko reže nogu, no nije se usudio prozboriti ni ono 'aaa'. Nije ni mogao od boli koja mu je strujala tijelom.

Čim mu je očistila rane od krvi, tek se onda moglo vidjeti koliko su doboke. Na kraju mu ih je zavila sa nekim zavojem, sve do zadnje, i dobrano stegnula da se ne odveže.

"Eto. Gotovo." rekla je pri zadnjem čvoru.

"Hvala." Nat se osmjehnuo. "Kako to da znaš sve ovo?"

"Roditelji su mene i Maxa vodili ma sate prve pomoći pa znam osnovne stvari. Iako bi te tvoje rane trebale šivanje."

"Eh, pa za to nemam baš vremena ni prilike." rekao joj je Nat i ustao se. Do duše morao se osloniti na drugu nogu jer je još uvijek osjećao bol.

"Essie, imaš u ruksaku još nešto za prigristi?" doviknuo joj je Max.

"Imam gladošu."

Essie je iz ruksaka izvasila par sendviča i podjelila ih svima. Konačno su nešto pojeli. Svi. Jeli su kao da im netko daje neku kraljevsku hranu, a ne sendviče od sira i salame.

Na kraju su pronašli neke deke, postavili ih na najčišći dio poda i zaspali svi do reda.