Be A Pirate

Stairs To Keelhauling

-Nakon oko jedan mjesec-

Catherine p.o.v.
U rane jutarnje sate,budila sam teške kapke na očima.Nije to bila moja volja,niti volja sunca da mi obasja lice,nego jedna naredba koju je prenosio vojnik.
"Budite se!Trebamo uploviti u luku!" glasno je izgovarao svoje riječi.Phhh,otpuhnula sam.Sigurno opet rad na palubi...Čekaj?!Šta?!Naglo sam se ustala na koljena gledajući u vojnika koji je odlazio.Uplovljavamo?!
"Jeeee,jedan korak bliže smrti." bezvoljno je rekao Pale dok je ležao i jednom rukom trljao oči.Ovaj put je Pale bio u pravu.Nisam imala što nadodati na njegovu izjavu.Bili smo bliže smrti,a John i Isabella nas nisu došli ni spasiti.Već pola zatvorene posade je mrtvo,od svog tog silnog tjeranja na rad te izgladnjivanja.Ne znam ni kako sam ja više živa,svaki put kad se ustanem, pred očima mi bude crno,a u glavi se manta,tako da se u tim trenutcima moram hvatati za sve što stignem.To je Jonathanov cilj,da ga molim za neku glupu pomoć,jer nikad neću preći preko njegovih djela.Smrt bi dobro došla u ovakvom stanju,ali smrt koja nije zadana od Jonathana.
Čula sam kako dolaze vojnici da nas preživjele izvedu i stave okove.Onda ćemo sigurno dalje kočijom do Londona,gdje ćemo dobiti atribut pokojni.Ustala sam se pridržavajući za rešetke.
"Jesi dobro?" upitao je Pale koji se i u jednu ruku brinuo za mene.No prije sedam dana su ga skoro na mrtvo pretukli jer nije obavio jedan posao na palubi,a prije toga posla,još jedan je loše odradio te na kraju zaradio plavu modricu kod oka koja se slagala sa bojom zjenica.
"Bolje da ja pitam tebe?"
"Dobro sam." glumio je da ga ništa ne boli dok se teško ustajao.Ujedno mi je bio smješan,a i bilo mi ga je i žao.Ne znam...jednostavno mi je postao drag.Kroz ovih tridesetak dana,osjetila sam da mu je stalo do mene,trudio se uljepšati mi dane svojim glupostima i izjavama,a svaku riječ koju sam izustila je saslušao.Jel' on osjeća nešto prema meni?
"Hej..." glas vojnika vratio me iz zamišljenosti.
"Ispružite ruke." izdao je naredbu koju sam poslušala.Oko zglobova dobila sam teške,željezne okove koji su bili preširoki,ali nisam pokušavala pobjeći,inače to ne bi uspjelo pa bih dobila okove koji će biti preuski.Izveli su me iz zatvora,te me jedan vojnik za podlakticu vukao na palubu.Čula sam kako je i Pale dobio tu naredbu...Dakle bio je iza mene,no nije bitno sad...Sad je bitno da ćemo uskoro na kopno,na kojem će nam biti okončan život.Tako užasna misao na tako lijepom i urednom brodu.Pognula sam glavu gledajući kuda stajem sa svojim ofucanim čizmama u kojima sam još uvijek vješto skrivala bodež.Shvatila sam da su mi ovo možda zadnje prilike da ubijem Jonathana tako da je svaki moj trenutak bio usmjeren toj želji.Koraci prema palubi bili su tihi neometani škripanjem daska pod stopalima.Vojnik koji je držao moje preširoke okove bio je toliko nezainteresovan za svoj posao da sam mogla pobjeći bilo kojeg trenutka.No ipak nisam bježala,jer naravno Jonathan se nije pojavio.Zašto?Nije moguće da je sve ove dane u kabini.Pozorno sam motrila po palubi ne bi li se pojavio njegov lik,ali uzalud.Ispred mene su prolazili članovi mornarice u crveno bijelim odorama,a poneki časnici su se isticali sa plavo bijelim odorama.Onaj časnik koji je nama izvedenim zatvorenicima bio najbliže,gledao je u neke papire koje je potpisao preom umočenog u tintu.
"Vodite ih." progovorio je dajući pero slugi pored sebe.Onda smo dobili opet istu naredbu kao i maloprije.
"Hodaj." zapovjedio je vojnik.I počeo me vući prema dasci koja je spajala brod mornarine i nepoznatu luku primorskog grada koja je bila krcata ljudima i brodovima,gdje je se razmjenivala glavna trgovačka  roba zajedno sa tračevima koji su plutali od žene do žene.Na meti tih novih tračeva bili smo mi...zatvorenici,pirati kako god...Nije bilo baš ugodno prolaziti lukom da te baš svaki čovjek pogleda i odmjeri kao najveće smeće.Onda ako su previše blizu tebe bježe kao od gubavca,no ipak...uzvratiš li im pogled u oči u njima zavlada strah.Tad više ne gledaju tvoj stas,nego ih strah upućuje na okove oko zglobova,te se pitaju 'Jesu li okovi dovoljno dobro pričvršćeni i zategnuti?' boje se zarobljenih ruka koje bi im tko zna kako mogle oduzeti život,ja jako kratko vrijeme koje je trenutno nebitno zbog svog trajanja...Tako da osim što je bilo neugodno hodati lukom bilo je i zadovoljavajuće,jer je nahranjena želja za osjećanjem moći nad drugim.Ovo su bili lijepi trenutci...Ljudi bi vrijeme trebali više cijeniti i iskorištavati na zabavan način.Moja zabava je završena u Engleskoj,ne znam koji grad ni koje mjesto,vrijeme u jutro,kad sam vidjela običnih šest konja i drvenu prikolicu privezanu za njih.Ma da je to izgledalo kao najjadniji oblik prevoza meni je to bio pakleni prevoz koji će me voditi na putu smrti.No nismo imali izbora nego poslušati naredbu i popeti se u prikolicu.Lijepo i uspravno su nas posjedali.Pored mene je opet bio Pale koji je ovaj put pokušao iskoristiti šarm,ali ne na ženama...
"Možemo li dobiti hrane?" ucviljeno je upitao,no vojnik mu nije odgovorio,samo mu je uputio pogled značenja 'Ušuti!'.Nicholasu je sa lica spala onaj lažni,smješni,tužni izraz lica kad ga je vojnik ignorirao.
"Umri stoko..." tiho i ljutito je izgovorio...Čula sam ga samo ja i onaj s njegove desne strane,samo smo se mi i smijali tome.Zvučao je kao ogorčena žena koju je upravo ostavio muškarac.
"Nisi mi rekao da si upravo prekinuo?" prišaptala sam mu šaljivo pitanje.Na što me on pogledao zbunjeno,te se onda nasmijao blago na stranu.Njemu očito nije bilo do smjeha,nije ni meni nešto,ali eto...Trudim se uljepšati zadnje dane.