Be A Pirate

Step Closer,Backwards Two

Catherine p.o.v.
Težak put do imanja Wardhurst trajao je onako,dovoljno dugo da nas sve izmori silnim treskanjem prikolice.Na imanjut su nas naravno dočekale nove rešetke,no nisu izgledale čvrsto.Kako god nas su držale zatočenim iza njih,u užasno prljavom stanju.Odjeća nam je bila puna prašine i smrada,čizme zemljave,a kosa masna i perutava.Iako sam vjerujem izgledala užasno nisam dopustila da me ponize,donoseći mi neku hranu za pse u zdjeli koju su samo bacili pred mene tako da se katastrofa unutar pola prosula.Sjedeći naslonjena na hladni.kameni zid promatrala sam stražara kako se udaljava nakon humanog udjeljivanja hrane.
"Odvratno!" nečiji uzvik popratili su zvuci pljuvanja.
"To je jedina hrana koju imamo." dobio je kratko obrazloženje zašto mora nastaviti jesti taj užas. 'Hej to je jedino smeće koje imamo,moraš ga jesti!' tako sam ja to to doživila,ili 'To su jedine stvari koje imamo moraš ih jesti!'...A ovo uopće nije bila hrana,više je izgledalo kao glina u previše vode.Kao da nam nisu ništa dali.Hrana koju smo dobivali na brodu barem se mogla ubrojiti u hranu.

"Hoćeš to pojesti?" upitao me član moje posade tužno pogledavajući prema meni,pokušavajući tako zadobiti moju milost.Takav pogled uopće nije potreban.Uzela sam drvenu zdjelicu i pružila mu ono što je ostalo.Uzeo je zahvljujući mi kao da sam mu spasila život.Možda i jesam...Vjerujem da mu je glad bila jača od moje,unatoč tomu što je pojeo večeru.Stomak mi je zakrulio...Morala sam si odvratiti misli od gladi,barem ću tako ublažiti. Uzela sam lančić koji sam davno dobila od Isabelle.Promatrala sam rubin te lubanju koja se nalazila u njemu.Izgledao je tako bogato i odurno,baš kao ja,nekad bogata i dobra,pa dobra,pa odurna,pa bogata i odurna,sad samo odurna ako uspijem pobjeći biti ću bogata opet nadam se.Valjda će se naći prilika da iskoristim svoj bodež i zabodem ga u Jonathanovo srce.Još ga vješto skrivam u čizmi,toliko vješto da ga na trenutke i zaboravim,uopće me ne žulja.Bolje bi bilo da ga stavim pozadi u hlače bit će pristupačniji,lakše ću ga izvući kad bude trenutak.Ostavila sam lančić natrag pod majicu,te žurno premjestila bodež iz čizme,pozadi u hlače kako stražar ne bi primjetio oružije koje posjedujem.Nakon što sam to uradila,vratila sam se u stari položaj sjedenja i čekanja.Nedostaje mi Nicholasova priča,jedino sam sa njim mogla normalno komunicirati,sa ostalima slabo.Sad su ga stavili u dalju zatvorsku sobu,ni sama ne znam koju.No falio mi je...osjećala sam se samo,kao sad,ako on nije pored mene.Tužno sam pogledavala kamenje sa mahovinom na zidovima,te zamišljala kako bi bilo dobro da neživa bića mogu govoriti,sad se ne bih osjećala usamljeno,a ona zdjela što je maloprim bačena na pod bi vjerojatno skiknula od boli,lubanja u privjesku bi pričala,vrata od željeznih rešetala bi sitničavila o stalnom otvaranju i zatvaranju.Kad bi stvari pričale možda se ja ne bih našla u ovakvoj situaciji.Primjetila sam vojnika kako se približava mojoj ćeliji i kako je otključava jednom rukom dok u drugoj drži okove za ruke.Kad je otključao vrata mirno je stao ispred mene i izvršio naredbu na formalan način.
"Gospo,Jonathan vas poziva." iz prve ruke nisam vjerovala ušima,no vojnik me usvjestio,mirnim glasom u kojem je bila prijetnja.
"Želite li poći sami ili želite birati teži način?" moj bodež je počeo da me podbada i gura naprijed,željan krvi.Poslušala sam bodež iza sebe,te ustala pružajući ruke prema naprijed kako bih opet osjetila hladno željezo oko zaprešća.Iako su se moji zglobovi hladili,unutar mene je gorila nestrpljivost za trenutkom koji će me ukopati,ali i ispuniti.Svaki sekund bila sam bliže njemu.Nakon što je brava okova škljocnula vojnik me jako uhvatio za nadlakticu i vukao dok smo hodali jedno pored drugoga.Izašli smo iz zatvora na polje.
"Ovuda." uputio je,prema desno, gdje se nalazila raskošna kuća,a u njoj je moja žrtva.Sunce je skoro zašlo,zrikavci su navještavali večer.Sunčeve zrake izblijedjele su i nestale sa šume koja je okruživala ovu kuću,no bilo je dovoljno čistog prostora uokolo. Vjetar je lagano puhao,i blago nosio moje,sad ne tako lijepe crne kovrče.Ugodnije oku je bilo promatrati kako se listovi grmlja njišu.Vjetar je stao,a ja sam se uz pratnju vojnika penjala uz kamenom popločane stube.Okrenula sam se kako bih se na lišću uvjerila da je povjetarac prestao.No nešto se pomaknulo...To nešto imalo je ljudske obrise,sigurna sam da nije životinja. Nisam mogla potvrditi svoju tvrdnju da je neki čovjek bio tamo jer sam trebala požuriti,a na to me natjeralo guranje u leda.Nastavila sam dalje koračati,dok su mi pogled sad krali,zidovi.obloženi plavim tapetama sa zlatnim ukrasima.No,sva ta raskoš je beskorisna kad u ovoj kući živi čudovište,priznajem lijepo,ali gadi mi se.Došli smo do salona,gdje je vojnik stao ispred mene skidajući mi okove.Olakšala sam mu posao,te samo ruke okrenula prema dolje.Okovi su pali na pod ispuštavajući tiši zvuk,jer se na podu nalazio mekani,tamno crveni sag.Vojnik me zbunjujuće pogledao,nije mogao da vjeruje da sam to mogla cijelo vrijeme,no što mu ja tu mogu pomoći kad je neunesen u svoj posao.Podarila sam mu umjetni smješak u znak moje dobrote.
"Gospodin će uskoro doći ovdije u salon." ah,da.Podsjetio me zašto sam ovdje te napustio sobu.Svašta mi je bilo zaokupiralo misli do ovamo,a ponajviše ona sjena čovjeka.Poprilično sam sigurna da je netko tamo.Kao i pred mnom nakon dugo vremena.Samo on i ja.Još ima taj ledeni pogled,dok se približava,puna usta,duguljasti nos,kosa tamna u mraku kojega razbija svijetlo svjeća i nešto malo sunca što je ostalo.Koračao je prema meni kao divlja mačka,lijevom rukom oslonjenom na mač,no iako je divlja mačka,on je moja lovina.Stao je tik ispred mene,toliko blizu da sam mogla bolje promatrati tu divnu boju očiju.Vladala je tišina,sa njima i pogledi.
"Draga Catherine." izgovorio je milujući mi obraz.Dopustila sam mu to jer ga treba zavesti i ubiti.
"Jonathan..." nisam mogla izgovoriti jer mi nije baš bio drag.Stavila sam lijevu ruku na njegovo desno rame...Desnom jače mogu zabiti nož u njegova prsa.
"Ako pristaneš biti moja žena,mogla bi se rješiti ovakvog života." govorio je sa lažnim sjajem u očima,no zar on već nije oženjen.
"Gdje ti je žena?" upitala sam dok se on približavao mojim usnama želeći me poljubiti.
"Umrla je,pri porodu sa njom i dijete." kako može tako lako o tome pričati,kao da nisu postojali.
"Jesi li je volio?" upitala skrećući pogled na njegove usne od kojih sam nastojala pobjeći.
"Ne..." primio je s obe ruke moze obraze i nastavio govoriti.
"Oduvijek sam volio tebe...nikad nisam prestao,okolnosti mi nisu dale priliku da pokažem...molim te pristani..." uf...njegove riječi su zvučale skoro pa iskreno,skoro da povjerujem u njih.
"Da,pristat ću,i ja tebe volim." nisam ni dovršila već me poljubio.Upravo je poljubio svoju smrt.Brzo sam posegnula za bodežom i usadila mu ga u srce.Taj trenutak je prestao poljubac.To su bili njegovi poslijednji uzdasi.
"Gori u paklu." tiho kroz zube sam ugodan boravak tamo gdje ide.Pao je na pod,a vani se začula nekakva buka,pucanje i zveckanje mačeva.Kratko sam pratila kako bijela košulja poprima boju krvi,te se polako sve više uklapa s bojom saga.Jonathan još nije mrtav,no neka se pati,nije mi ga žao.Otišla sam do prozora razgrnuti zavjese da vidim što se dogada.Vidjela sam Isabellu i Johna kako nešto pričaju dok hodaj prema ulazu u kuću.Ne mogu vjerovati došli su...
"Idi bez traga." začula sam tiho i grubo iza sebe.Taj trenutak sam osjetila užasnu bol u trbuhu i glasan pucanj.Lagano sam se okrenula držeći se za zavjesu.Jonathan koji je ležao je napokon mrtav,ali s pištoljem u ruci.Ipak me nije volio kao što je tvrdio,nije mi žao što sam ga ubila.No žao mi je što ja trpim bol radi njegovih pogrešaka.Uhvatila sam se za mjesto koje je krvavilo,tako je bolilo...Ahhh...Vid mi se počeo zamućivati,a sve stvari ljuljati iako sam mirno stajala.Polagano sam gubila snagu da više izdržim...Hajde netko neka ude u salon...Hajde Isabella...Pala sam na koljena,nisam mogla više izdržati,toliko prodran osjećaj,kao da netko vadi organe iz mene kroz tu malu rupu koju je nspravilo zrno pištolja.Pogledala sam zakrvavljenu ranu,pa onda vrata.Moja poslijrdnja nada da netko ude pala je u vodu kao što sam ja pala na pod.
Nicholas Ian,Pale p.o.v.
Izašao sam iz zatvora,te promotrio okolinu,čisto da provjerim ima li opasnosti na vidiku.Izgleda da je moje motrenje bilo beskorisno jer su Isabella i John sve savršeno isplanirali za ovaj napad.Nisu Izgubili niti jednog čovjeka.
"Hej gdje je Cathetine?" upitala me Isabella bez imalo interesovanja za mene.
"Otišla je negdje,odveli su je." obrazložio sam jer stvarno nisam znao gdje je.
"Heeej!" radosno je pozdravio mpj kapetan John,dok se približavao raširenih ruku.
"Heeej!" uzvratio sam radosno takoder.Pozdravili smo se prijsteljskim tapšanjem ruku po plećima.
"Izgledaš iscrpljeno,trebaš odmora." predložio je .
"Da." kratko sam potvrdio i zanemario predložak.
"No jeste li provjerili kuću?" upitao sam brinući se za Catherine.
"Nismo." Odgovorili su oboje u isto vrijeme.
"O ne..." prošaptao sam ksd sam se sjetio da je Jonathan tamo.
"Što je?" zabrinuta Isabella problijedjela je u licu.
"Catherine..." kratko sam objasnio te potrčao prema stepenicama koje su vodile do ulaza.Ušao sam i onda skrenuo na prva vrata desno.Snažno sam ih otvorio i vidio kako dvoje neprijatelja leže mrtvi na.podu.Zanemario sam Jonathana,ušljivog gada,sigurno joj je on ovo uradio.Zar mu nije bilo dosta?Pohitao sam do moje drage Catherine, kleknuo pored nje spuštajući se niže kako bih je mogao pridignuti.Pomilovao sam joj beživotno lice i prislonio glavu na njezina prsa jer nisam mogao vjerovati da je više nema,kao što nije bilo njezina otkucaja srca.Ako nije bilo njezina nije bilo ni moga,iako je postojao.Nisam želio vjetovati svojim ušima,držao sam glavu i dalje na njezinim prsima...Netko je ušao u sobu,no nisam se obazirao,bio sam usredotočen na samo jedan zvuk.
"Jeli živa?" upitala je Isabella koja je stajala ispred.Nisam se trudio odgovoriti na to pitanje dok ne čujem taj prokleti otkucaj.
"Jeste." Sretno sam odgovorio dok se na mom licu nesvjesno proširio osmjeh.
"Živa je." Te riječi opisivale su zvuk koji je uzrok moje sreće.
"Idemo je odvesti gore u neku sobu." Uzeo sam je lagano u naručije i oprezno odnio na kat ulazeći u prvu praznu spavaću sobu.Položio sam je na krevet...
"Trebamo zavoje...alkohol vodu...nešto da privijemo da zaustavimo krvarenje." naredila je Isabella.
"Idem po te stvari." rekao sam s mišlju da je bolje da je ona zbrine.
"Ne,bolje se odmori.Naći ćemo nekog da se pobrine za nju." John me savjetovao prijateljski tapšajući me po ramenu.Hmmm...možda je u pravu,nisam u stanju brinuti o sebi,a ne o drugomu.Okrenuo sam se zajedno s Johnom i izašao iz sobe.Zatvorio sam vrata,a John je naredio nekoj sluškinji koja je radila tu da donese sve što je potrebno.Krenuo zam niz  hodnik naći sobu za tugu.
"Bit će ona dobro." prijateljski me utješio dajući mi nešto sbog optimizma.
"Nadam se." zaista,potonulo je zvučala ova nada u mojim riječima,a moje misli izgubljene na tamnom dnu.

Evo ga još bliže kraju,nadam se da vam se svida...
Glas,Komentar...
Bye!!!