Pogrešno vrijeme

''Udarci''

Helen P.O.V

Nepomično stojim u malenom kutku nekakve sobe u ovoj kući, gdje se održava tulum. Stojim, oslonjena na prozor. Polako posmatram kako se sitne kapljice kiše lijepe za prozor, slivajući se ka dolje. Moram priznati da se u ovom trenutku osjećam nekako nostalgično i melanholično. Podsjećaju me ove kapljice kiše na moj život u Londonu. Skoro svakoga dana bih ovako posmatrala kišu i opažala njene malene kapljice kako se slobodno kreću. Uvijek sam željela slobodu.

Pogled preusmjerim ka Davini koja je sjedjela naslonjena na šank, zamišljeno gledajući ispred sebe.

Kunem se, nisam mogla a da ne primijetim kako se od nečega suzdržava i kako je pritisnula ogromnom jačinom crvenu čašu koju je držala u ruci.

Zbunjeno posmatram ovu situaciju, prilazeći joj. Polako oslonim dlan svoje ruke na njenu nogu, pokušavajući nekako dozvati je ili je prekinuti u ovom buljenju, jer nije dobro po nju.

Pogled podignem ka njenim očima, pokušavajući naći tačku koju ona sad gleda.

Par trenutaka kasnije, završavam sa traženjem i moje oči fiksiraju plavkasti par u ćošku sobe, kako se drže i zaljubljeno gledaju. Njegove ruke su njoj bile oko struka, dok joj je svakoga trenutka nešto šaputao, a ona se osmjehivala i za svaki šapat, pružala bi mu po jedan poljubac.

Sigurna sam da je ovo i previše bolno bilo za Davinu da gleda, pa nevjerovatnom brzinom stanem ispred nje, uzimam čašu, koja je već bila udubljena zbog njenog stiska, maknem iz njene ruke i povučem je sa sobom, kako bi mogle igrati uz muziku, dok se meni, definitivno, uopšte nije igralo.

Uspijem u svojoj namjeri da joj odvučem pažnju, barem na nekoliko minuta. Veselo je posmatrala moje oči, dok je kukovima lomila i mamila sve poglede oko nas. Bila je jebeno dobra u igranju. Polako se odmaknem, gledajući je kako lomi kukovima i kako se prepušta notama muzike, sklapajući svoje vitko tijelo sa njima. Nevjerovatna tehnika i muzika, nikada nisam mogla ni da zamislim da je Davina ovako odličan plesač.

Oko nje se odmah napravi krug ljudi, koji je sa ogromnom pozornošću gledaju, i nekako, dive joj se.

Ugledam plavkastu kosu i plave oči kako sa divljenjem gledaju u Davinu i posmatraju svaki njen, naredni korak. Sada taj isti muškarac, gleda na isti način Davinu, kako je i ona gledala njega maloprije.

Ovim gestom pokazuje koliko nije ravnodušan na nju, iako ima možda djevojku koju voli. Mada, moja teorija je, ne možes da voliš nekoga ako ti drugi može zaokupirati misli. Kada voliš nekoga, nema mjesta za druge. Sve daš ili ništa.

Nasmiješeno pogledam u Davinu, dok sve vrijeme pleše zatvorenih očiju. Na samo sekund kasnije ih je otvorila i privukla mene ka njoj, dok mi je šaputala tiho da plešem sa njom.

Polako posmatram njene korake, pokušavajući ići korak uz nju. Nikako ne bih ovo mogla dobro da radim kao ona, ali definitivno ću početi da je pratim.

Uzimam Davininu čašu sa šanka, plesajući, a zatim je primičem ka svojim usnama i popijem nekakav, previše jak za moj ukus, alkohol.

Namršteno progutam ovu tečnost.
Nakon završetka pjesme, ostanem pored šanka, gledajući okolo.

Ugledam Davinu kako nasmiješeno posmatra dečka ispred sebe. To je bio onaj plavušan i dam joj malo prostora, a zatim joj priđem i vragolasto se nasmiješim.

''Davina, hej! Jesi li sigurna da bi tvoj seksi-posesivni, dečko, volio znati da si sada u društvu drugog dečka?'' - upitam je vragolasto, dok me ona nasmiješeno pogleda.

Možda ovo nije najbolji način, ali definitivno mu treba dati doznanja da je Davina i previše poželjna. Kao da on treba znati da ona balavi za zauzetim dečkom, pored svih tih likova koji balave za njom.

''Vjeruje mi.'' - kaže posramljeno, bacajući pogled na plavušana.

''Nisam znao da imaš nekog.'' - kaže Davini, smiješeći se i češajući se po potiljku.

"Nije kao da se družimo.'' - uzvrati mu Davina, svojim zavodničkim, promuklim glasom.

Uhvatim plavušana na djelu kako je besramno odmjera, grickajući se za donju usnu. Dečko, imaš djevojku možda?

''Vidimo se'' - prijateljski mu mahne Davina, uzimajući me za ruku.

Par trenutaka kasnije se susretnem sa prozračnim vazduhom i osjetim miris kiše i pokisle trave. Oduvijek sam voljela ovaj miris, podsjeća me na djetinstvo i moju baku Meri, koja je jednako obožavala kišu kao i ja.

Ugledam Davinu kako se frustrirano naslanja na hladan zid kuće, pomjerajući čitavu kosu na jednu stranu, a zatim ugledam kako joj oči cakle, i njeno nevjerovatno brzo disanje.

"Whoa! Uspori djevojko!'' - kažem joj smiješeći se, dok se ona vidno pokušava smiriti.

Isto kao da sada ispred sebe gledam mene od maloprije, kada sam ugledala Harija i onu plavušicu kako dolaze ka nama, kunem se, njegove oči imaju nekakvu moć da me hipnotišu i paralizuju.

Dva puta večeras me je paralizovao samo pogledom, ko zna šta bi mi mogao napraviti njegovim dodirima ili onim usnicama, kada mi samo ovo može napraviti pogledom.

Prođem rukom kroz kosu, naslanjajući se pored Davine.

"Šta znači ono, Helen?'' - upita me nasmiješeno.

"Definitivno nije ravnodušan.'' - uzvratim joj.

"Vraćam se unutra!'' - veselo mi prošaputa, a zatim trčećim korakom uđe u kuću.

Naslonim glavu na hladan zid kuće, gledajući u nebo i duboko disajući. Mislim da bih ovdje mogla ostati čitavu noć u istom ovakvom položaju.

Čujem zvuk mog telefona, polako se odmaknem od zida kako bih ga izvadila iz zadnjeg dijela mojih farmerki. Podižem telefon, čitajući ime koje se ucrtavalo na njemu. Larisa.

"Sjetila se, vau.'' - ironično kažem, ali ne mogu poricati da sam srećna zbog toga. Bila je tu čitav moj život, voljela sam je.

Povučem zelenu slušalicu, a onda se javim.

"Helen'' - čujem njen pištavkasti glas, ali se ne usudim bilo šta reći nazad.

"Gdje si otišla? Helen, izvini, ne mogu ovo, samo mi nedostaješ..'' - drhtavo priča, ali ja ne dopustim da završi i pritisnem crveno.

Ne želim da mi sve vrijeme glumi i izigrava žrtvu. Ne želim pasti na to više.

Polako priđem ka kući, a onda, sve što čujem jesu urlici i vrisak. Ne dopire iz kuće, već iza kuće.

Istog momenta vraćam telefon u džep farmerki, a zatim potrčim i odem iza kuće.

Ispred sebe ugledam dva mladića kako udaraju jednog, koji stoji nepomično i dopušta im da ga izudaraju na mrtvo ime.

Ugledam kovrždavu kosicu, kako stoji, prepušten ma milost i nemilost ovih momaka, dok mu niz njegove snažne ruke otiče ogromna krv, a njegove posekotine na licu bivaju veće.

Bez ikakvog cilja ili premišljanja pritrčim ka njima pokušavajući zaustaviti ih.

Počinjem panično vrištati i onda ugledam kako se njihova leđa ispravljaju i počnu bježati odavde.

Polako se približim, gledajući kako Hari, ovog trenutka, pada na koljena.

Iii evo ga novo poglavlje. Malo je kraće, ali s obzirom koliko ne nalazim vremena, mislim da je dobro. Sledeći će biti duplo duži, obećavam!
Voljela bih da mi ostavite usputne ili opširno mišljenje o priči, da bih znala šta mislite o svemu ovome.

Volim vas!❤