Pogrešno vrijeme

''Njegove oči''

***

''Zašto samo sjediš?'' - upita me razigrana Davina, kojoj kukovi ne prestaju miješati čak ni trenutak, od kada smo došli na nekakvu kućnu žurku.

Mladi, napaljeni tinejdžeri, nisu čekali da prođe barem par sati žurke, a već su se bacili na posao. Neki su u wcu,neku u zasebnim sobama, a neki čak i na krevetu, tako da smo svi mogli da vidimo dijeljenje pljuvačke i ubacivanje jezika u usta.

Stresem se, a zatim pogledam u Davinu koja vrckavo pleše ispred mene, mameći sve okolne poglede, a i mene da joj se pridružim i zaigramo u istom ritmu.

Odmahnem glavom, ostavljajući sok na nekakvom stočiću do, pazeći da ne prospem, kako su već rekli, citiram ''Ako ne želiš piti alkohol, onda nema mjesta za tebe kod nas,babe.'' a zatim su mi dobacili malu flašicu nekakvog soka, uz moj predlog, da se zagrijem, za početak.

Pridruživši se Davini, počnem pratiti ritam pjesme, dizajući ruke uvis i blago njihajući svoje tijelo uz pjesmu 'Heaven knows'.

Par trenutaka kasnije osjetim nepoželjne ruke na mom struku, kako me privlače i sudaraju uz nečije tijelo i od tog stiska, sva se stresem,ali ipak ne želeći da budem "ledena kraljica",polako se okrenem i lagano pričvršćujem svoje ruke oko njegovog vrata.

Tamno-braonkasta,tek ošišana kosa sa strane i trodnevna bradica su napravile neodoljivi utisak na čitavu njegovu figuru. Kestenjaste oči i promitljiv pogled su dokazivale koliko je ovaj dečko ispred mene iskusan u ovakvim stvarima i nevjerovatan zavodnik, dok su mu se pune usnice razvile u ogroman smiješak, dajući mi jedan, kako ću ga nazvati...prijateljski osmjeh?

Njegov stisak oko mog struka se sve više pojačavao, privlačeći me skroz ka njemu, tako jako da nam se dah miješa a nosevi dodiruju. Maleni trnci mi prozuje kroz unutrašnjost i zbog tog osjećaja se jače pribijem uz njega i počinjem pratiti njegov ples.

''Nova si ovdje?'' - upita me lagano, prateći svaku crtu na mom licu, niz vrat, grudi, ideći ka dolje, odmjeravajući me već par puta. Klimnem glavom, ali ne progovorim. Uistinu, ovaj dečko jeste bio vraški privlačan, ali meni to nije dovoljno.

Želim nekoga ko će mi pogledom razbuditi i najsitnije tajne odaje moje unutrašnjosti, dok će mi dodirima paliti kožu i razarati je, čekajući nekoga čiji će mi prsti biti poput lave, ujedno tim prstima imati sposobnost zapaliti kožu, praviti ožiljke i dokaze da već nekome pripadam. Željela sam nekome da pripadam. Jako. Bez uslova. Samo da pripadam i da mi pripada.

Nasmiješim se ovom dečku nekako i zahvalim za ples, a zatim izađem iz kuće, sjedajući na maleni panj. Blijedo posmatram prizor iznad sebe, gledajući u zvjezdice. Kada bih ovo radila, uvijek je Larisa bila pored mene. Naš ritual poslije zajedničkog izlaska bi bio ''Gledanje u zvijezde'', a kada nismo zajedno, pričale bismo preko telefona i u isto vrijeme gledale u zvijezde, dok bi dijelile i najsitnije strahove i događaje iz naših života.

Mala suza mi se kotrlja niz lice, a zatim ponovim u sebi da nije vrijedna čak ni njenog pometa, pa je brzinski obrišem, ponavljajući tu rečenicu u sebi i govoreći suzama kako im nije mjesto tu, na mom licu.

Ustanem, a zatim i odustanem od ulaska i povratka na žurku, pa Davini pošaljem poruku kao znak izvinjenja što sam je ostavila, i to da ću pješačiti do kuće jer mi treba samoća.

Ova samoća je jedna od onih prijatnih, rezervisana za razmišljanje.Zahvalna sam jer nikada nisam osjetila pravu grubost samoće ili usamljenosti, ali onda se zapitam, šta će mi to ako mi život ne pruža da uživam u društvu? Uvijek je bilo smijeha, provociranja, ali nikada više od toga. Nikada nešto jače, što bi prouzrokovalo moje nesanice i što bi razdrmalo moju unutrašnjost, kao i sam moj život.

Uvijek ista mjesta, isti izlasci, iste face, isti ljudi, isto sve, sa istom pričom.Mislim da je vrijeme da prekinem sa tim dosadnim navikama i upustim se u nešto novo, opasnije.

Sigurnim koracima se uputim ka susjednoj ulici gdje se nalazila kuća gospodina Stylesa, ili preciznije, Bijesnog Predatora.

Duboko uzdahnem, jer ja zaista nemam pojma šta bi se moglo desiti ili u koji se rizik trenutno upuštam, mada, nije me ni briga.

Čitav život sam čekala na nešto. Šta ako to bude ovo? Šta ako..?

Stresem se kada se nađem ispred njegove kuće, dok je prodorno posmatram, želeći da uhvatim i najmanju sitnicu na njoj.

Vanjski luksuz je izgledao veoma dobro i uklapao se sa svakom kućom u susjedstvu. Mada, jedino ova kuća nije imala dobro uređenu baštu, sa cvijećem ili vještačkom travom.

Ova kuća je imala nešto drugačije u sebi, neispričanu, jezivu priču.

''To je samo obična kuća,Helen!'' - progovori glupi glasić u mojoj glavi.

Dignem pogled, a zatim ugledam luksuzno auto ispred kuće, koje sam prošle noći nisam ugledala. Previše sam radoznala i voljna da doživim nove stvari.

Opusti se Helen.

Duboko udahnem,a zatim pružim korak naprijed.Polako se prišunjam ka kućici,a onda..vrisnem? Ispred sebe ugledam figuru dečka, kako sjedi na jednoj od stepenica koje vode ka ulaznim vratima kuće. U jednoj ruci je držao zapaljenu cigaretu, dok je zamišljeno i nekako izgubljeno posmatrao prizor ispred sebe. Osjećajući nečije prisustvo u blizini, polako uspravi pogled, a zatim se dim njegove cigarete prelomi kroz prazan prostor između nas dvoje.

''Mogu li ti pomoći?'' - čujem njegov hrapav, ujedno i nevjerovatan seksi glas, dok su njegove nemirne kovrdžice igrale svoj ples, padajući mu po zategnutom, dobro izraženim licem, a njegove oči, koje su mi ujedno oduzimale dah i hipnotisale me, da se ovog časa,ovom strancu prepustim i bacim u ruke, puštajući da se dam njegovoj milosti i nemilosti.

''Očigledno da ne.'' - drhtavo progovorim, zbog čega se on nasmiješi, odmjeravajući me. Uvijek kada bi me neki dečko odmjerao ovako, osjećala bih se prljavom. Sada se osjećam..zadovoljno? I poželjno?

Ugrizem se za usnu,zatim se lagano odmaknem.

''Ti nisi odavde ili si nova u komšiluku?'' - upita me, ozbiljnijim glasom, dok njegov pogled preusmjeri ka mojim očima, gledajući me tako prodorno, kao da pokušava iscijediti i oduzeti mi vazduh iz pluća, a onda puštajući da moja koljena klecaju i tako u krug.

''Da, zašto?'' - opet drhtavo upitam, grickajući se za usnu.

''Pretpostavio sam. Niko nema smjelosti da priča sa mnom,a pogotovo mojim ocem.Gledao sam te sinoć sa prozora.'' - kaže tiho i iskreno,približavajući mi se,dok moja unutrašnjost nenormalno luduje.

Gledao me je. On me je gledao sinoć. Sigurno je ono bio njegov vrisak!

''Zato ću te moliti, ako želiš da tvoje savršeno dupe ostane na mjestu, otići ćeš odavde i nikada više nećeš baciti pogled na ovu kuću, a kamoli prići.'' - govori kroz zube,dok me odmjerava,svaki njegov pogled ujedno i pali moju kožu, na nevjerovatno čudan način.

''Ti si Harry,zar ne?'' - ignorišem njegovo čitavo prethodno izlaganje.

''Da,bejb.Ja sam Harry Styles.''

''Samo jedan pogled je bio dovoljan da uznemiri čitav moj unutrašnji svemir, a samo jedna riječ da postane moja omiljena melodija, a samo jedna osoba da postane moj svijet.'' - Helen Kler.

Iii, evo ga 5. poglavlje. Žao mi je što ste malo duže čekali.
Ako vam se dopada, komentarišite i pritisnite ''vote'' . Hvala!!!