Pogrešno vrijeme

"Robert"

Život je nepredvidljiv, surov i ruši sve pred sobom. Kakva karma? Ko još jebeno vjeruje u to? Pomišljao je Hari, dok je oprezno zatvarao vrata svoje sobe, ostavljajući prestrašenu Helen.

Jebiga, loš tajming.

Danas je četvrtak, a Robert je trebao biti u kafani čitavu noć, trošeći pare, napijati i žaliti za izgubljenom ljubavlju.

Mada, Hariju to nije bilo ni lj od ljubavi, već neka pomahnitala opsesija, koje ne želiš da se riješiš.

Ovo mu je primjer zbog čega sebi nikada u životu ne želi ljubav, ne želi prijatelje i ne želi vezivanje. Biti sam, tako je najbolje.

Kada je već sišao niza stepenice, strepeći od toga u kakvom će stanju biti njegov otac, ostade iznenađen jer na njemu nije bilo ni traga od stare, prljave i smrdljive pijanice, već ulickani čovjek, srednjih godina.

Robert je pogledao u Harija, prvi put normalno i bez ikakve potrebe da ga zabije u kutak i tuče bez milosti.

Žal tuge prođe Robertovim licem, ali koji kurac, ne može se oduprijeti tome, previše je podsjećao na svoju mati i konstantno ga podsjećalo na njenu izdaju, koja ga je koštala gotovo života.

Robert skrene pogled sa Harija, kako barem večeras ne bi napravio isto ono što radi godinama i mjesecima.

U sebi je znao da je to kukavičluk i da je jedno obično čudovište, ali jebiga, samo tako bi mogao da ugasi plamen bijesa, iskaljivajući ga na njihovog sina.

Na njenog jebenog sina. Šta će joj on bez nje? Pomišljao je Robert.

Skidajući kaiš sa njegovih pantalona, Hari se vidno uznemirio i sve više mu je pogled išao iza, provjeravajući da Helen slučajno nije izašla za njim, jer jebiga, ako je mogao svom sinu toliko naštetiti, zašto i njoj ne bi mogao?

Na tu pomisao Hari se strese, dok isfrustrirano rukom pređe kroz nemirnu kosicu.

"Šta si se uzvrpoljio, mali?" Robert ga upita znatiželjno, primijetivši Harijevu naglu promjenu na licu.

"Ništa. Čudno da si sada kući." Hari odgovori nezainteresovano, prolazeći pored Roberta, koji je sada otvarao flašu viskija i sebi točio u malenu čašicu.

Hari se strese od mirisa alkohola. Ne podnosi ga. Možda bi i uživao u njemu, da ima normalan život kao i svi.

"Hari!" Hariju nelagodni trnci prozujaše kroz tijelo, osjećajući strah i  jebeno nije znao zašto je sada Helen izašla iz sobe kada je naredio da to ne radi.

Bijesno pogleda prema njenom smjeru, susretajući se sa njenim tužnim i prestravljenim pogledom.

Zašto? Pitao se Hari u sebi.

"Am.. izvinite ako sam prekinula nešto. Hari, nije te bilo dugo, pa sam pomislila da ti se nije nešto loše desilo." Helen kaže nevino i tiho, gledajući u sve samo ne u Harija.

Da me jebeš! Ona brine za mene!

Robert zbunjeno pogleda u njih dvoje "Nisam znao da si počeo dovoditi ženske u kuću, sine." Kaže ravnim tonom.

"Helen mi je samo drugarica." Kaže mu, pokušavajući da ga uvjeri. Zadnje što je na svijetu jeste da Helen uvlači u svoj bolesni porodični život, samo je želi podalje od svega ovoga.

Helen napokon podigne svoju glavu, gledajući u Harija i pokušavajući provaliti da li to on zaista misli.

Jedna strana nje je bila oduševljena, jer bi joj bilo i dovoljno da ga ima samo kao prijateljica, a druga strana ga preklinje da to povuče i dođe, dirajući je i govoreći joj sve one prljave stvari, koje zviče vraški dobro kad ih on njoj govori.