Pogrešno vrijeme

''Strah''

¤

Drhtanje mog tijela i cvoktanje mojih zuba se jasno čulo u ovoj zastrašujućoj tišini. Većinom sam drhtala od straha,ne od hladnoće.

Sa ogromnom nevjericom posmatram čovjeka koji se udaljava od Davine i mene, sa sve krvavim rukama, još ne pokušavajući da ih prikrije.Blijedo pogledam u zatvorena vrata kuće i crnilo koje nam šalje. Ovi zidovi kao da znaju i kao da vide previše, pa su poprimile tamnu boju.

Osjećam kako mi se strah uliva u unutrašnjost,dok osjećam blag, takođe drhtavi, dodir na ruci.

''Helen,moramo da idemo,nismo smjele ovo da vidimo.'' - kaže drhtavo, pokušavajući me gurnuti sa mjesta, kako bih krenula za njom.

''Molim te,ne da mi se raspravljati Helen, ovo je duplo veće od nas dvije.'' - prijetećim tonom mi se Davina obraća, dok je ja skoro i ne čujem.Polako istrgnem ruku iz njene, pružajući korak naprijed.

''Idi.'' - kažem joj hladno, ne pokušavajući gledati je.

''Neću te ostaviti, Helen, preklinjem te da odemo.'' - govori očajnički, pokušavajući odvesti me odavde.

''Onda me jednostavno sačekaj ovdje.'' - drsko joj odgovorim, na šta ona puhne i isfrustrirano prolazi rukom kroz kosu.

Nije valjda da ću se ja sada samo okrenuti i otići, poslije onoga prizora ispred sebe i onog, nimalo prijatnog zvuka. Još par koraka naprijed napravim i tik, nađem se ispred zatvorenih vrata. Nikada prije se nisam usuđivala uraditi ovakvo nešto.Kao što sam i rekla, ovo je početak mog novog života. Neću više biti kukavica i neću više drugima dozvoliti da samo tako kontrolišu moj život.

''Ko si ti?!'' - čujem grub glas nekakvog čovjeka i osjetim miris alkohola,kako prolijeće kroz vazduh, uvlačeći mi se u nozdrve.

Ukočim se na trenutak,okretajući se.

O.moj.Bože.

To je bio isti onaj čovjek od maloprije, dok mu se na rukama još uvijek vidljivo ucrtavala boja krvi, kako po rukama, tako i po njegovoj pocijepanoj sivkastoj majici.

Na par trenutaka pogledam opet ka njegovim rukama. U jednoj ruci je držao zapaljenu cigaretu, dok je u drugoj držao kesu punu raznog alkohola, nagađala sam, jer se skroz ucrtavao naziv nekakvog piva.

''J-j-ja'' - zamucam, a zatim pogledam ka desnoj strani i pronađem mali putić, dovoljan za prolaz ili bjekstvo u pokušaju.

Ugledam kako se teško pomjera, gledajući me pravo.Zatvorim oči na par trenutaka,a zatim brzinski se okrenem ka desnoj strani, trčeći što dalje od ove kuće.

Čujem kako se starčev glas prelama kroz vazduh.

''Kučko!'' - to je bilo poslednje što je rekao, a onda se začuo jak tresak, vjerovatno,ulaznih vrata kuće.

Duboko uzdahujem dok pokušavam doći k sebi i smiriti otkucaje svog srca. Sigurna sam da mi srce nikada neće jače lupati nego sad.

Čim se ispravim i pogledam ispred, ugledam Davinu kako šeta desno-lijevo ispred kuće, gledajući u ulazna vrata.

Polako se privučem ka kućici,tek toliko da me niko drugi,sem Davine ne vidi.

''Hej'' - kažem plašljivo,dok ona olakšavajuće izdahne i pritrči ka meni.