Pogrešno vrijeme

''Dim cigarete''

Korakom dolazim do izvora božanskog glasa, osjećajući klecanje svojih koljena, zbog čega usporim svoj hod, a i želim uživati u njegovom glasu. Jednostavno ne želim da prekine, samo ga želim slušati. Ali, koliko god to željela, njegova melodija i njegov glas me iznenađujuće i hipnotisajuće, mame.

Zastanem kada ugledam njega na balkonu zgrade, u sjedećem položaju, dok vjetar pomjera i mrsi njegove lokne, a njegove ruke su bile nevjerovatno mirne i oslonjene na njegove butine. Bio je anđeoski lijep, kamo sreće da njegovo pjevanje označava njega kao čovjeka.

Ono što sam do sada upoznala, jeste, đavo u tijelu anđela.

Ispustim drhtavi dah, dok jagodicama prstiju prelazim preko zida, osjećajući  neravnine.

Znam da sam poslednja osoba koju bi on želio sada vidjeti ovdje u ovoj mračnoj zgradi, u ovo vrijeme i željela bih otići, ali ne mogu, nikada se u životu nisam osjećala ovako paralizovano i ovako fizički mirno u nečijem prisustvu.

Bukvalno, zrači nečim, nečim što me u miruje i dođavola, ne umijem se nositi sa tim. Imam osjećaj kao da bih ga pustila da me i ubije. Bez ikakvog opiranja. Mirna i paralizovana, baš kao što sam i sad.

Ne želeći da primijeti moje prisustvo, kao kukavica stanem gledati u njega i njegova razvijena leđa.

Na trenutak, na njegovoj sivoj majici, iznad njegove zadnjice, učinilo mi se da sam ugledala malu kapljicu nekakve crvene tečnosti.

Dođavola, on je dobio batine! Ali, zar ne bi trebale rane da zacjeluju poslije 2-3 dana?

''Krvariš..'' - ne želeći, tiho prošaputam, kao da neko silom izvlači riječi iz mene.

Moj pogled sa njega ni sekund se nije pomjerio, želim uživati u svakom centimetru njegovog tijela, i jebeno, dovoljno mi je da samo pogledom uživam. Ovoga puta ću priznati sebi da, možda, ništa ljepše u životu od njega nisam ugledala. Nadam se da toga nije svjestan, jer ne podnosim baš egoiste u svom životu.

Moj glas kao da ga je opekao, njegovo čvrsto i mišićavo tijelo kao da se ukočilo, a njegove mirne ruke postaše nemirne, i brzinom svjetlosti ustane sa ivice balkona i zastane, ali, ne okretajući se ka meni.

''Kako ti ne dosadi više da me uhodiš?!'' - drsko upita, prelazeći rukom kroz nemirne loknice. Duboko diše, ali se ne okreće.

''Ne uhodim te!'' - procijedim jednostavnu laž.

Mada, zaista, večeras ga nisam uhodila. Nisam ni planirala da ću ga vidjeti, dođavola!

Osjećam neprijatnost u vazduhu i dođavola, osjećam miris krvi.

''Hari, ti krvariš, dođavola!'' - viknem bijesno, prilazeći prema njemu, tako da sam tik iza njegovih leđa.

''Ne dodiruj me.'' - mirno kaže, iznenađujuće.

''Mogu ti pomoći'' - kažem tiho, ali što dalje držeći ruke od njega.

''Kvragu, jesam ti rekao da ne želim ničiju pomoć?!'' - bijesno se okrenu prema meni, zbog čega se udaljim par koraka. Iz džepa izvlači cigaru, dok je brzinski privlači ka usnama i odmah uzima dim.

Njegova blizina na mene ne djeluje baš najbolje.

Smatrala sam da u svakom čovjeku ima neka tamna strana, neka neispričana priča, ali dok posmatram Harija, tada postajem svjesna da u njemu postoji mnogo više od toga. Mnogo više od tamne strane i mnogo više od jedne obične neispričane priče. U njemu, kao da se krije izvor tame i kao da samo to u njemu preovlada. Kunem se, bojala sam se njegovog pogleda, ali nikada njegove blizine.

Duboko udahnem i priđem mu par koraka.

''Nije bitno šta ti želiš Hari, u tebi postoji nešto i dođavola, nemam pojma šta, ali ne moraš više to da kriješ.'' - kažem staloženo i mirno, govorim mu, kako ono kažu, bez dlake na jeziku?

Par sekundi ozbiljno posmatra moje lice, progutavši knedlu, zatim zatvori oči na par trenutaka i grlato se počne smijati.

Nijemo i začuđeno ga posmatram, zatim pogledam kako se kreće pomjerati, sve bliže ga meni.

''Anđele, kada bi znala šta se krije u meni, toliko daleko bi pobjegla i nikada me više pogledala ne bi.'' - hrapavo i samouvjereno kaže, oslanjajući svoj prst na moju bradu, podizajući je.

''Imaš tako nevin pogled, da se utopiš i rastopiš u njemu, ali taj pogled nije za moj svijet, anđele. Za moj svijet je obrnuto. Za mene je morbidni svijet, ti, tvojim nevinim pogledom, ni sekund izdržala ne bi, i zato bih te zamolio da ne razmišljaš o njemu, jer nećeš podnijeti.'' - ozbiljno i iskreno kaže, isto kao da osjeća ono što govori.

Boli ga, vidljivo je. Svaka njegova riječ je jedna trn koja se nalazi u njemu, dođavola, i slijep čovjek bi mogao vidjeti.

''Uvijek možes da razgovaraš o tim stvarima Hari.'' - iskreno mu kažem.

''Da razgovaram?'' - zastane na par trenutaka.. ''Mislim da ne bih preživio da ponovo proživljavam sve, razgovarajući.'' - zamišljeno kaže, kao da razmišlja o tome.

''Preživjećeš.''- kažem.

''Neke stvari se ne prežive, anđele.'' - uzvrati mi.

Kaže mi, a zatim njegov zadnji dim cigare puhne u mene, i time se izgubi iz mog vidookruga.

Mislim da je ovo do sada najkraće poglavlje. Zaista, nisam našla vrijeme da ga dovršim i potpunim. Obećala sam vam 10ak dana novo poglavlje i sve se nekako odužilo. Tako da sam odlučila da ipak podijelim sa vama ono što je napisano.

Izvinjavam se i potrudiću se da novo poglavlje bude za par dana, jer toliko vam dugujem!

Šaljem poljupce!