Pogrešno vrijeme

"Sudar njihovih svjetova"

Jagodicama prstiju je dodirivala plišanu plahtu na Harijevom krevetu, začuđeno posmatrajući njegovu sobu. Do samo prije par dana, htjela je rizikovati sve, samo da uđe i proviri unutar ove mračne kuće, u kojoj se baš sada nalazi. Morala se u sebi razočarati jer nije ni približno onome što je mislila.

Praveći se da spava, u Harijevom naručju, kada su dolazili, imala je priliku pregledati sve ono na šta su oni naišli, ali ništa što bi zagolicalo njenu maštu. Ovo je bila sasvim obična kuća, kao i svaka druga. Nije bilo onih čudnih, misterioznih prostorija, u koje je tajno vjerovala.

Ljudi ipak samo pričaju kojekakve priče, želeći sebi napraviti život zanimljivijim, uvjeravala je sebe Helen, koliko toliko.

Brzinski je zatvorila svoje već umorne kapke, osjećajući Harijevo prisustvo u sobi. Čula je tihe korake i blago lupanje čaše od sto, koji se nalazio pored njegovog ogromnog, dječačkog kreveta.

On je bio sušta suprotnost svemu što je imao. Sve u njegovom životu je odisalo dječačkim sjajem, ali njegova duša je bila kao kojekakva stara spravica, napukla sa svih strana, ili možda pak mala prazna kutija, stvorena od boli i svega što mu je život donio.

Naravno da neko kao on, poželi da ima normalnu porodicu, normalan život, bavi se onim što voli.

Potajno je bio zagrijan za muziku, jer kao dječak, nikada nije mogao prestajati gledati u njegovu mamu, kako rasejano pjevuši kroz kuću, ni ne primijetivši svoga sina kako je potajno posmatra iza ogromne saksije sa cvijećem, koje se nalazilo u njihovoj dnevnoj sobi, još uvijek.

Imao je novca sebi organizovati svirke i obezbijediti sebi dosta uslova kako bi mogao uspjeti u životu.

U svojoj sobi, tačno ispod kreveta, na kojem je sada ležala Helen, stajala je stara gitara, koju je Hari pronašao, nakon majkinog odlaska. Tačno ispod tog kreveta se nalazilo, tek sićšno parče, zagonetke koju Helen silno želi riješiti.

Osjetivši udubljenje na krevetu pored, Helen se brzinski pomjerila i oslonila se laktovima na krevet.

"Šta koji.." bijesno je pogledala prema Hariju, koji je, srećom bio obučen i opušteno sjedio na krevetu, izbacivajući iz sebe dim cigarete.

"Opusti se, malena." izgovorio je, ne pogledavši je, vraćajući cigaretu između njegovih usana.

"Opuštena sam." djetinjasto i prkosno mu odgovori Helen, dok već sebi u mislima opaljuje šamar zbog ovog izliva i prikazivanja sebe kao malene djevojčice, jer, sigurna je, da, ako želi saznati šta to muči ovoga dečka ispred nje i ako se želi uvući i priuštiti sebi ono što je oduvijek željela, ne treba mu jedna mamina i tatina, razmažena djevojčica.

"Ma stvarno? Zašto onda tako ubrzano dišeš?" upita je Hari, zadirkujući je i kriveći glavu kako bi je pogledao.

Zurila je u njegove mračne zelene oči, koje su joj govorile i dokazivale da joj nije mjesto tu. Ali koga briga?

"Priznaj da te privlačim." odjednom je Hari rekao, ne čekajući njen odgovor na prethodno postavljeno pitanje.

"Kada sam poslednji put provjeravala, privlačili su me muškarci, a ne mali, arogantni dječaci!" Izgovorila je Helen, ne znajući kako ni odakle joj ovolika hrabrost da mu se suprostavi.

"Mali, arogantni dječaci?" Hari se namrštio a onda preko čitavog lica mu se ucrtao iskren osmjeh, i od samo tog čina, Helen je mislila da će eksplodirati.

Nagla promjena i uvećanje klime, klimanje njenih malenih nogu, podrhtavanje čitavog tijela, ludovanje unutrašnjosti i ubrzano lupanje srca.

Dođavola!