Pogrešno vrijeme

''Krv, rane i ožiljci''

Manhattan,New York,18.06.2016,00:23h.

¤

Bol. Kaiš. Bol. Rane. Ožiljci. Modrice. Krv.

To je jedino što je gledao tokom zadnjih par godina svog života. Njegova koža je bila ispucala i modra,dok se posmatrao u ogledalu, koji se nalazio u njegovom malenom skrovištu blizu kuće, gdje je potajno crpio svaki atom svoga tijela, pokušavajući ojačati sebe, kako bi se sledećeg puta mogao odbraniti od njegovog oca.

Mislio je, kada bi već vježbao svakoga dana po par sati, da će sustići snagu i vještine nekada moćnog borca i prvaka, ali uzaludni pokušaji. Alkohol i narkotike su samo još više doprinijele da ojača i priušti troduplo veći bol.

Njegova koža je bila išarana dugim crvenim crtama, dok mu je lice imalo samo par ožiljaka, ali i sa njima izgledao je vraški dobro i nevjerovatno muževno. Koliko god dobro izgledao i koliko god on bio svjestan svojih vrlina, odlično je znao da mu to ništa u životu ne znači, kao ni to da su mu se sve djevojke bacale ispod nogu.

Koliko ih je god on želio imati, znao je da će ih povrijediti psihički. Previše je slab da bi ikoga mogao ozlijediti fizički, jer je baš on taj koji skoro pa čitavog svog života ili tokom tinejdžerskog perioda, trpi tu fizičku bol. Mrzio je da povrijeđuje. Gurao bi svakog od sebe ko bi se našao ispred njega ili ko bi ga želio upoznati.

Ali, uvijek postoji ovo ALI, zar ne?

Nije ni slutio da će jednoga dana jedna mala brineta, svijetlih očiju, ući u njegov život, baš kada se najmanje nadao, nenamjerno i nesvjesno, i da će samo svojim očima i pojavom biti u mogućnosti da prodrma njegove granice do vrhova, gotovo sklonivši ih.

Nije ni slutio kakvu mu priču život priprema, dok je baš u ovom trenutku,stajao u kutku svoje sobe, čekajući Njega, za još jednu rundu ili još jedno paklo modrica i ožiljaka po njegovom tijelu.

***

Manhattan, New York, 17.06.2016, 16:50h

Unutrašnjost aviona je bila obojana u tamno-plavu boju, više kao odmor za oči. Obožavala sam ovu boju. Avion je bio moderan i vrhunski opremljen najnovijom tehnologijom. Razgledajući unutrašnjost aviona,i diveći se ovom luksuzu,pokušavala sam suzbiti misli od sinoćnih dešavanja.

Larisa, Ryan, sve u jednom danu.

Larisa je prva osoba koja mi je slomila srce. Bukvalno. I prijatelji znaju slomiti srce, zar ne?

Uvijek je bila komunikativna,nasmijana, pozitivna, nikada ne bih mogla ni da pomislim da mi je zavidila na nečemu, jer sam bila sigurna u to, da joj je život duplo turbulentniji nego moj.

Bila je osoba koja je mogla da se uklopi u svako društvo, nikada nije bila nepoželjna, uvijek je druge ljude sretala sa osmjehom, kao i oni nju. Ili možda je to samo nekakva maska ili samo moje, nejasno, mišljenje o njoj.

Nikada ne bih mogla ni da pomislim da joj je neki momčić bitniji od dugogodišnjeg prijateljstva.

Uzdahujem, prebacivajući pogled ka prozoru aviona,gledajući kako se polako spušta. Zatvorim oči polako, uvijek sam imala strah od spuštanja i polijećanja aviona,koje bih inače stalno prespavala, ali ovoga puta je drugačije,nažalost.