Plamen života ( Plamen Ljubavi II)

Uvod

N/A: Ova priča nije pretrpjela drastične promjene pri štampi kao prva pa ću je vratiti ovako neuređenu...  Potom brišem na posao... Uživajte

Nekome dan kao i svaki drugi, a nekome poseban kao meni. Kao djevojčica zamišljala sam svaki put želju kad bi gasila svjećicu na torti. Obično su to bile stvari koje su se mogle kupiti novcem, ali danas na to gledam drugačije. Samo želim da sam zdrava i da sam srećna, ono što se parama kupiti ne može. Ali nisam više djevojčica koja ne razume i ne shvaća, drugačija sam.

,,Srećan rođendan'' mama me grli i poljubi u obraz. Moj oslonac je uz mene kao i uvijek, posebno od kako nema tate. U zadnjih pet godina trideseti septembar obilježavamo na samo nama svojstven način. Ja i ona same, a sa društvom proslavin drugi dan.

,,Hvala ti mnogo mama'' odjednom mi se nešto u grudima steže i pogledam u sliku svoga oca  koja je stajala na komodi. Mama je već par godina sama, skoro pet. Tata nam jako nedostaje, ali ona se trudi za obadvoje. Daje sve od sebe da ne osjetim njegov nedostatak. Jeste da sam odrasla ali opet mi nedostaje, jako i osjetim da ga nema. Bio je divan otac.

,,Viktorija, dušo, znaš koliko te on voleo, zar ne? Imao je slabo srce, ali veliko kao svemir, ljubavi na pretek za nas'' moja mama je heroj. Volim je mnogo i znam koliko joj tata nedostaje. Jeste da ima pedeset i neku ali ne izgleda tako. Veoma je lijepa, drži do sebe i veoma mi je drago zbog toga. Divna je u svakom pogledu te riječi i savršena jednostavno.

,, Znam mama. Hoćemo li ići na selo'' pitam je jer nismo već išle neko vrijeme. Tetka je bila tamo na kratko, a Mihajlo nije dolazio od prošle godine. 

,,Nisam planirala, ali mogle smo da obiđemo baku'' djed Miloš je umro dok sam ja bila još mala ali sjećam se njegova lika, voleo me je mnogo i uvijek mi je govorio da sam ista njegova Anđela, tvrdoglava i jednako zloća.

,, Super, idemo danas. Vratićemo se u nedelju'' srećna kao malo dijete zagrlila sam mamu i otrčala u svoju sobu da spakujem samo osnovne stvari. Tamo imam maminu djevojačku sobu i u njoj sve što mi treba. 

Imala sam nekakav čudan predosjećaj, kao da će se desiti nešto neočekivano lijepo. Nemam pojma kako bi to objasnila. U trbuhu sam imala nekakav čvor ali nije bio neprijatan. Imam dvadeset godina i po nekad mi se čini da sam neke stvari u životu prošla. Ne znam da li je to zato što sam ostala rano bez oca ili je nešto drugo u pitanju, ali mi je jako drago što se razlikujem od većine djevojaka mojih godina. Mama je dobrim dijelom zaslužna za to.

Trenutno studiram pravo i voljela bi da jednog dana moj život bude ispunjen nečim što će od mene da napravi potpunu ličnost. Voljela bi da nađem nekog ko će me voljeti baš ovakvu kakva jesam i to cijel život. Po malo mi se zgadilo to što svako malo vidim da se nečiji brak raspadne. Voljela bi da mi se desi ljubav kakvu su imali moji roditelji. Ne sad, ali jednog dana...

Mama je vozila kao i svaki put do sad, ne zato što ja ne znam već zato što ona želi tako. Nikad se nisam s njom prepucavala oko toga. Voljela sam prirodu u tom mjestu, posebno u ove jesenje dane kad je sve bilo ispunjeno raznim bojama tog godišnjeg doba. Listovi na drveću su postajali žuti i crveni, a šume koje su se prostirale po brdima su izgledale kao šareni ćilim, bilo je prosto nevjerovatno. Voljela sam dolaziti ovamo, bez obzira što je mama svaki put bila oprezna u vezi s tim, a nikad mi nije rekla zašto. Vjerujem da je imala svoje razloge ali nisam zapitkivala.

Baka nas je dočekala raširenih ruku kao i obično, ali nije mi izgledala dobro kao kad smo bile zadnji put. Voljela sam način na koji me grlila i pričala mi. Imala je nešto u sebi što me s njom povezivalo i što sam čuvala duboko u sebi. Njen topao pogled i ruka kojom bi uvijek raspustila moju kosu su me dirali po sred grudi. Uvijek je takva.

,, Ostaćete ovdje preko vikenda'' izborano lice joj se ozarilo, a oči zasvjetlucale i moje su bile zelene kao njene i mamine.

,,Da, ostajemo'' kažem joj i krenem prema stolu koji je bio ispod vinove loze razgledajući po cvijeću koje je prijatno mirisalo. Mama je ušla u kuću, a moju pažnju je odvukla kuća u susjednom dvorištu. Znam ljude koji tu žive. Jeste da ih rijetko kad viđam, ali znam ko su. Dobrila je starica koja se druži s mojom bakom i veoma mi se dopada, ostale znam iz viđenja.

Iz kuće je izašla jedna žena, maminih godina od prilike i zazvala dva imena Aleksandar i Sandra. Možda mi ona ne bi bila interesantna da me u momentu nije podsjetila na moju mamu, a bilo mi je to poprilično smješno. Potom sam vidjela djevojku tamne kose kako ide prema njoj i neko je rekao da dolazi ubrzo. Moja znatiželja i ja...

Ustala sam i krenula u kuću jer sam postala preočita, ali osjetila sam na svojim leđima probadanje i žar kao da me nešto opeklo. Okrenula sam se i muškarac je stajao pored ograde i znatiželjno me posmatrao. Imao je onako tamnu kosu kao i djevojka koju sam vidjela nekoliko minuta ranije. Vjerovatno mu je sestra. Srce mi je ubrzano lupalo i koža mi se ježila, leptirići su i dalje igrali svoj ples u mom trbuhu i jedva sam mogla da udahnem. Ne znam šta se dešava ali imam osjećaj da se trebam sakriti od ovog. Podigla sam ruku i samo mahnula, potom ušla u kuću.

Šta god da se desilo malo prije nije bilo malo niti bezazleno. Ne znam kakav je to osjećaj ni da li se mogu nositi s njim.

Samo sekundu kasnije sam čula mamu i baku kako razgovaraju.

,,Da sam znala da  su Kneževići tu ne bi dolazila'' mama je rekla i potpuno sam se ukočila na njene riječi. Kakve veze ona ima s njima?

,,Davno je to bilo dijete'' baka joj je rekla.

,, Znam da jeste, ali kao da je bilo juče'' bol u maminom glasu je bila jeziva. Nisam znala kako da shvatim to. Ovdje se nešto dešavalo ili se i sad dešava samo mi treba vremena da shvat6im. Još sam rastrzana od onog što se malo prije desilo da bi postavila pitanja koja treba. Moram da budem sama. Treba da razmislim o svemu.