Plamen života ( Plamen Ljubavi II)

3. Aleksandar

Kad bi ljudi imali priliku da polete, onako kao da su oslobođeni, kao da prvi put imaju mogućnost da osjete slobodu svog bića, osjećali bi se baš ovako kao ja sada. Zastao sam na ulazu u kuću pokušavajući da obuzdam ovo što je strujalo kroz mene. Nikad se nisam osjećao ovako ispunjeno i drhtavo kao sad. Tijelo mi se treslo kao u groznici, a koža me peckala kao da mi je odjednom postala tijesna. Nisam mogao da razmišljam onako kako sam trebao. U meni se nešto mijenjalo kao da je ona stisnula neki prekidač i pokrenula me u nepoznatom smjeru, potpuno nesvjesna svega. Kako li joj je samo to pošlo za rukom i šta ima u tom svjetlucavom zelenilu što me tako opčinjava?

Na usnama još mogu da osjetim toplotu njene kože i blago peckanje kao svrab koji neće da prođe. Ponijeo sam sa sobom i tračak njenog mirisa, kao da sam se trudio svim silama da ga zapamtim, ali mi je nekako malo.

Tako želim da se vratim dole, priznajem da sam u velikom iskušenju koje ne znam da li mogu pobjediti. Moram da se priberem, hitno!!! Šta bi joj rekao da se vratim? Pojma nemam koji me đavo odjednom spopao. Djevojka kao i mnoge druge koje su prošle kroz moj život. Ali opet u njoj je nešto drugačije samo ne znam šta. Možda sam na kraju krajeva sve to i umislio. I šta sad da radim?

Ušao sam u kuću i dalje preispitujući sebe. Čuo sam da u dnevnoj sobi radi televizor pa sam navratio da vidim šta rade. Tata je sjedeo s bakom i pričali su o nekoj zemlji, nisam baš shvatio kojoj i gdje. Nije me ni zanimalo. Javio sam im se kratko i produžio u svoju sobu , trebam malo mira i samoće. Situacija u kući je nekako napeta i trenutno ne mogu da se i s tim nosim.

Iako sam nakon tuširanja bio poprilično siguran da ću zaspati, ona mi se dovukla u misli. Jednostavno je nisam mogao potisnuti. Zašto mi se vrzmala po mislima? Čim bi zatvorio oči vidjeo bi njen lik. Čak i kad nisam želeo to. Uvlačila se pod moju kožu, znam da to radi, nesvjesno je prešla sve moje barijere. 

Sutra idem na posao i sve ovo što me trenutno zadesilo bi trebalo što prije da izbacim iz glave. Dugo sam se prevrtao s jedne strane na drugu ali nikako nisam mogao da zaspim. Obukao sam trenerku i krenuo da se pridružim tati.

Zastao sam kad sam ga ugledao kako zamišljeno gleda u jednu tačku dok je na televiziji i dalje emitovan nekakav film. Bake nije bilo s njim, a on je u jednoj ruci vrtio čašicu s rakijom a u drugoj držao cigaretu. Koliko ja znam tata ne puši. Nije ni primjetio kad sam ušao i sjeo na dvosjed, sve dok ga nisam pozvao imenom i dobio njegovu punu pažnju. Tek se tad okrenuo i pogledao me.

,, Izvini, Aco, nisam te čuo'' Bože moj, šta se dešava s njim? Nikad na njemu nisam vidjeo onakav pogled. Njegove oči su bile prazne, Skroz prazne, nikad u njima nisam vidjeo toliku prazninu. Bilo je jezivo. Tata je pijan, možda je i zbog toga. I to se rijetko dešava.  Ne sjećam se kad sam ga poslednji put vidjeo ovako odvaljenog i utučenog zbog nečeg. Zapravo bilo je to onda kad je umalo bankrotirao. Samo što nije bio baš ovakav kao sad.

,, Tata jesi li dobro'' tupo me pogledao kimnuvši glavom u potvrdan odgovor. Samo što ovaj put nisam toliko naivan.

,, Tata ništa nije ne rešivo, znaš. Bitno je da smo mi svi dobro i zdravi. Šta god da te tišti toliko i ako znaš da ti mogu pomoći, tu sam, ako ništa bar da porazgovaramo. Do sad nam je uvijek dobro išlo'' znam koliko je ponosan i da mi najvjerovatnije neće reći ništa, ali opet sam mu rekao to. Uvijek smo pričali o svemu i svačemu.

,, Samo sam nostalgičan, ništa drugo. Odlutao sam mislima u vrijeme koje ne mogu da vratim. Ništa ne brini, proći će me'' nostalgija? Kako da ne!

,, Tata, imam dvadesetdvije godine, jesam mlad ali nisam glup. Možda će ti biti lakše ako popričamo o svemu'' jesam uporan, ali znam da neću dobiti ništa. Škrto mi se nasmješio i pogledao me.