Plamen života ( Plamen Ljubavi II)

13. Aleksandar

Vrijeme kao lijek je zapravo čista glupost. Ono ne liječi, niti možeš da zaboraviš sve ono što te muči. Prolaze i dani i sati,minute, ali u meni sve i dalje proključa kad se sjetim razgovora svoga oca s bakom i majčine šutnje kad sam je pitao zna li za to. Toliko negativnih osjećaja prolazi kroz mene i ne da mi mira, jer mi se svako malo u misli vrati taj razgovor. Nije mi jasno ništa. Kako je do toga došlo?

Nisam mogao da to držim u sebi, ali mama nije mi izgledala iznenađeno kad sam joj rekao šta sam čuo. Djelovala je zapravo vrlo pribrano i hladno. Kao da je u najmanju ruku očekivala to. Iznenađen sam nedostatkom njene reakcije ili sam samo šokiran saznanjem. Da li ona njega voli ili je cijela ta šarada od braka koji imaju samo gluma? Šta god da je meni se ne dopada kojim smjerom ide.

Ne bi voleo da mi roditelji uzimaju advokata i krenu sa razvodom nakon svega. Čovječe, ne mogu da vjerujem. Nakon toliko godina zajedničkog života da se desi ovo. Najgori mogući scenario.

Tata i dalje poriče da ima ljubavnicu, a Sandra me oštro prekorila i samo mi je rekla da ne lupetam gluposti. Ne vjeruje mi. To je bio šlag na tortu.

Prije petnaestat dana sam saznao za to. Jedino mi Viktorija vjeruje i u svemu tome ona me drži pribranim. Kući se nisam ni trudio nazvati, jedino sam za ovo vrijeme pričao sa bakom svaki dan na kratko. Izašla je iz bolnice kući i dobro je. Tata je skoro stalno s njom. Sačekaću još malo da ona dođe sebi i ispitati je. Jedino tako mogu biti siguran u sve. Nadam se samo da će mi objasniti.

Nedostaje mi ona. Mnogo. Iako smo prije samo nekoliko minuta završili tridesetominutni razgovor skajpom, opet nisam miran. Sve me vuče prema njoj. Treba mi fizički kontakt s njom i treba mi doza nje da bi mogao da nastavim dalje.

Početak je decembra, zima je pokucala na vrata i prvi snijeg je prekrio i ovaj grad. I tamo pada snijeg. Mogu da je zamislim kako korača kroz more pahulja koje joj padaju po kosi i smješka se.

U mojim mislima izgleda potpuno nestvarno, a i kad je vidim i sve dok je ne dotaknem je tako. Tek kad je osjetim uz sebe znam da je to ona. Moje lane, ljubav moja, moje sutra.

Ovako zamišljen gledam u noć koja se spustila na grad. Nekako jei u meni sve ovako tamno sve mi se skupilo. Pahulje su lijeno padale kroz tamu, a ja sam zamišljao naš vreo poljubac dok su nas prekrivale. Jedino moje svjetlo u svemu ovome.

-Ortak, šta se to dešava s tobom- Đole se od nekud pojavi i prekide najljepše misli koje sam imao.

-Hej- samo kratko kažem i promjenim položaj sjedenja jer sam se već ukočio.

-Aco, od kad smo se vratili nisi sav svoj. Ovaj vikend nećemo da radimo , a ti sjediš ovdje. Viki i ti ste se posvađali- sjeda na stolicu kreko puta moje.

-Nismo se posvađali. Malo sam samo odlutao- kažem mu.

-Aco, daj ne seri. Nikad nisi bio odsutan kao sad. Koji vikend smo ja i ti proveli u stanu kad smo ovdje i ne radimo? Nikad ni jedan. Ne mogu da te gledam tako pokislog. Vidi! Sad je šest sati, vrijeme vani je stabilno, ako kreneš sad i budeš vozio a da se ne dovodiš u opasnost s obzirom na snijeg, ujutru će pored tebe biti neko o kome ne prestaješ da misliš. U ponedeljak ujutru i ako malo zakasniš na posao nije smak svijeta- nasmiješio sam se.

Da, treba mi to. Treba mi bar malo mog mira, a odlazak kući ću da odgodim do praznika. Samo idem da vidim nju. Predugo je vremena još četiri sedmice. Trebam je sad i odmah.

-U pravu si- ništa više mu nisam rekao jer nije bilo potrebe. Savršeno smo se razumjeli.

Imao sam cilj, a to je da stignem u jednom komadu i naredna dva dana provedem s Vikotorijom zaključan u naš mali mjehur sreće daleko od svih. I sad, u četiri ujutru iznosim iz auta svoju putnu torbu i iz džepa vadim ključ iz od stana koji mi služi kao drudi dom dok sam ovdje.