Plamen života ( Plamen Ljubavi II)

Poseban dodatak

I šta nam na kraju ostane? Šta je to što dobijemo kad se sve završi i postanemo ono što smo bili prije nego što smo postali ljudi?

Kad se završi život među smrtnicima tad nastupi vječnost. Ona vječnost kojoj sam se radovao više nego životu koji sam imao.

Imao sam jedan cilj i ispunio sam ga. Ispunio sam obećanje i evo me... Čekam je. Čekam ko zna koliko dugo da mi dođe i da ostane pored mene.

*********************************

I tamo negdje gdje vlada samo ljubav okovana samo biserima i čuvana kao neprocjenjivo blago sjedeo je on. Sjedeo je na jednom proplanku u gledao u daljinu čekajući. Strpljivo je čekao kao i svo ovo vrijeme do sad ne mogavši protiv sebe niti se mogao pomaketi s mjesta znajući koji čas dolazi. Već je dugo tako čekao zagledan u puteljak koji je vijugao i gubio negdje na horizontu. Drhtao je i isčekivanje je bilo slatko. Slatko poput meda.

Sve oko njega je bilo blistavo. Bilo je sve tako čisto, tako lijepo i sve je bilo spremno. Iako nije čuo ništa osim laganog šuma vjetra i poja ptica, činilo mu se da nešto pjevuši, neku radosnu melodiju ispunjenu ljubavlju.

Smješkao se, bio je sretan. Još samo malo i dobiće ono što mu zapravo i pripada.

Bio je lijep, njegova prozirna odjeća se polako pomjerala i isti taj povjetarac mu je nekoliko pramenova nanosio na čelo. Njegova ljepota je bila toliko privlačna svima, ali on je znao čiji je. Znao je kome pripada i baš je nju i čekao. Znao je da dolazi, znao je da mu se vraća odvojeni dio njega i ovaj put ostaje.

Uzbuđen je, jako.

- Još je nema- pored njega je stao još jedan muškarac i u istoj odjeći kao i on. Iako ga nije čuo nije mu za čudo ni smetalo što je tu.  Ustao je i okrenuo se prema njemu. Pogledao ga je, ali i razumjeo takođe.

-Nema, ali brzo će, znam... Osjećam- rekao mu je opet vraćajući pogled u daljinu.

-Vaše je vrijeme stiglo. Znam da sam suvišan i neću smetati, samo je čuvaj, važi? Zaslužili ste sve što vam je silom oduzeto. Ja se u Božije odluke ne miješam- viši muškarac je kimnuo glavom ovom drugom i zatvorio oči.

-Znaš da hoću. Imamo dosta toga da nadoknadimo, ali hoću. Čuvaću je kao malo vode na dlanu, kao što si je i ti čuvao dole- čvrsto je obećavao i opet čekao.

-Evo je. Dolazi. Sretno- i tako kako je došao i nestao je.

Žena je koračala uskom stazicom radoznalo posmatrajući sve oko sebe. Sva u bijelom, kose raspuštene koja se prelivala kao svila i stvarala oreol oko njene glave. Smješkala se i svakim korakom bila bliže svom cilju. Stizala je na svoje odredište, znala je da je na pravom mjestu.

 Došla je njemu.

Čekao ju je i to ju je neizmjerno usrećilo. Držao se obećanja koje joj je dao davno nekad. Uvijek ju je voleo i sad ju je čekao.

Voljela je i ona njega. Često puta se pitala zašto nije napravila sebičnu žrtvu za njihovu sreću i uzela sve što joj je nudio.

Znala je da će je čekati i da će održati obećanje. Dočekao je njihovu vječnost spreman da je voli i nakon života.

I ona je bila spremna da voli nakon života. Opet samo njega. Spremna je da spoji dušu koja je bila rastrzana u dva dijela ljudskom rukom i zlobom. Spremna je da zacijeli i sebe i njega, da postanu jedno kao što je i sam Bog odredio kad ih je stvarao.

Zastala je ispred njega smješkajući se. Onakav je kakvog ga je oduvijk i željelja i voljela. Samo njen. Za nju rođen, za nju stvoren.

-Srno moja, živote moj- pružio joj je ruke i ona je svoje male dlanove spustila u njegove.

-Tu sam, mili- privukao ju je sebi i oko njih dvoga se odjednom stvorila jaka svjetlost blokitajući svaki mogući pogled na njih. Blještava svjetlost je bila zasljepljujuća i niko nije mogao da vidi šta se dešava. Ali oni su znali.

Čemu li svjedočimo? Čemu li se Anđeli raduju? Šta li slave?

Svjedočimo sudbini koja je bila prvo okrutna pa onda nepredvidiva i sad na kraju baš onakva kakva je i zapisana. Anđeli se raduju pobjedi u ljubavi i novom početku koji je trebao da bude nekada davno još na Zemlji. Slave ono za šta su se dvije napaćene duše žrtvovale da bi zaslužile ovaj sveti trenutak preporoda jači od svake sile nebeske. Slave ljubav u čistom, netaknutom izvornom obliku. Jednu jedinu i čistu.

- Dobrodošla u našu vječnost srno. Budi spremna da me voliš do kraja vremena- dodirivao joj je lice i upijajo najdraži lik. Smješkala se i sijala onako kako nikad nije.

-Hvala ti što si me čekao- osjećao ju je. Znao je da su opet spojeni neraskidivom vezom i da ovaj put ne može niko da je odvuče od njega. Ne može niko da im uzme to što su imali.

Grlio ju je kao da želi nadoknaditi propušteno, a ona mu je isto tako davala što je trebao.

-Znaš da te volim. Volim te, srno toliko da bi čekao još ovoliko da opet dođeš meni- izjavljivao joj je ljubav baš onako kako je to oduvijek trebalo da bude.

-Volim i ja tebe. Spremna da podijelim vejčnost s tobom. Sad me samo ne puštaj. Drži me i čuvajmo ono što imamo- usne su im bile sve bliže, sve dok se nisu spojile u čedan poljubac vrijedan svake prolivene suze.

Ovo je njihov sretan kraj i blistav početak.

Njihova vječnost....

Njihova ljubav...

Borba ...

Oni....

****************************

Dragi moji čitaoci, pratioci i prijatelji...

Dođosmo do kraja još jedne priče. Još jedne bajke.

Imala bi toliko toga da kažem ali ne znam odakle da počnem. Ovo mi je najteži dio.

Hvala na podršci, vjeri u moj rad, vremenu koje ste izdvojili da bi pročitali moje priče.

Hvala vam na zvjezdicama, osmjehu i svim emocijama koje ste podijelili sa mnom kroz moje pisanje. Nemam riječi kojima bi opisala kako se osjećam kad pročitam koliko vam se dopada svako poglavlje koje sam napisala, nebitno koje priče.

Žao mi je što sam vas povremeno rasplakala, ali znam da sam na taj način uspjela da dođem do vas kroz svoj tekst.

Nadam se da ste bar neku poukicu mogli da izvučete iz svega ovog što je napisano.

Volite, budite voljeni, prava ljubav je vrijedna svake žrtve i svake borbe. Naučite cijeniti ono što imate dok imate, kasno je kad toga više ne bude....

Ljubi vas vaša Duška i do sledeće priče veliki poljubac