Plamen života ( Plamen Ljubavi II)

18. Viktorija

Isčekujem da se javi ili da se pojavi na vratima, a čvor u stomaku mi je težak i imam osjećaj da se nešto dešava. Pritisak u grudima je jak i nekako teško dišem. Mama i baka su ipak kod kuće, a ja sam Aci poslala nekoliko poruka koje on nije ni pregledao.

Paničim bez veze, nikad do sad nisam osjetla ovoliko previranje u meni bez razloga, ali cijelo veče mi je kao iscenirano.

Vjerovatno mi teško pada i to što ne provodimo više vremena zajedno kao kad je došao i u svemu vidim prepreku ili problem.

Možda se predomislio ili odustao od dolaska, ali bar bi se mogao javiti. Ne ljutim se svakako, samo eto što mi nedostaje. To je sve.

I to je mnogo, ne znam kako bi izdržala do sutra a da ga ne vidim. Leptiri u stomaku su neobuzdani, a ja sve nervoznija. Čak sam prosula i vodu po tepihu. Mama se nasmejala, kao daje znala šta se događa sa mnom.

- Šta je sa tobom Viki? Čudna si i nekako van sebe- ja se nasmješim.

-Ništa važno. Aco je rekao da će doći, ali ga nema i ne javlja se. Poslala sam mu nekoliko poruka- kažem joj.

-Tu je preko dvorišta. Uvijek ti možeš do njega ili ga nazvati- mama me ohrabruje, ali nisam sigurna da li bi mogla da odem i potražim ga.

Moram da budem iskrena bar prema sebi. Njegova mama djeluje zastrašujuće. Imam osjećaj da bi me izbola očima da to može. Nekako je nadmena i puna sebe. Iako je zvanično ne poznajem srele smo se nekoliko puta.

-Gdje su nestali oni dani kad su se slala pisma i čekali odgovori po sedam dana? Ja sa se u svoje vrijeme krila po šumarku da bi se vidjela sa tvojim djedom i to samo na kratko. Bilo je to vrijeme... A ne kao vi sad. Telefon i pozovi ili napiši to čudo kako rekoste da se zove. Mali- nasmijala sam se. Baka je zakon.

-Meil bako. Ali nema veze. Sad je sad. Ja sam u ovom vremenu ne mogu otići u prošlost i iskusiti sve to o čemu ti sad razmišljaš- kažem joj. A sve to mi zvuče tako romantično.

Mogla bi sebe i Acu zamisliti kako se krijemo negdje da bi se samo poljubili. Kako mi kuca na prozor ili pokušava da me dotakne a da niko ne vidi.

Ali i ono što je bilo danas je izgledalo veoma slatko. Igre u snijegu s njim... Biće mi to jedna od ljepših uspomena koje ću se rado sjećati kad budem stara.

-Znam , kćeri. Razumijem ja to sve. Drago mi je da imaš nekog ko te voli toliko- tužno doda, a i smješak na licu joj je takav. Kao da je nostalgična.

-I meni je. Aco je divan. Pažljiv i brižan. Kad vidim pojedine djevojke i njihove momke ja se osjećam kao da sam dobila na lutriji. Stvarno sam srećna- kažem im.

Ljubav koju gradimo i osjećamo vrednija je od svega ostalog. Čista i neiskvarena.

Njih dvije se pogledaju i mama uzdahne.

-Čuvaj dijete to što imaš, jer se u životu neke stvari samo jednom dogode, a druge prilike ne postoje- progutala sam kneglu od maminih riječi i sva se naježila.

Ona meni govori iz iskustva, a ja se ne dotičem stvari koje nju izbace iz takta. Ako mi ikad bude željela pričati o tom čovjeku saslušaću je, a neobavezno pitanje ne košta ništa.

-Šta hoćeš da kažeš- pitam je, ali tad se zvono oglasi na vratima.

-Ja ću, ti sjedi- mama izađe da otvori vrata, a ja i dalje razmišljam o njenim riječima. Voljela bi da mi ispriča to.

Čujem glasove i srce prepozna njegov pa zaigra u grudima i vatra mi planu u tijelu.

Ušao je prije mame i sao ispred mene. Po izrazu njegovog lica znala sam da nešto nije u redu, a on nije pokazivao ni najmanju želju da me dotakne.