Stanje očaja ( Završena) ♥

2. Istanbul

Let za Istanbul trajao je vječno. Mučnina mi je i dalje bila u želucu.
U desnoj ruci sam čvrsto držala kofer, a u lijevoj zgužvan papirić sa adresom firme i adresom trenutnog snimanja gdje bih trebala biti.

Sjela sam u taksi, upućujući taksistu na adresu. Naslonila sam se na prozor i posmatrala grad. Gdje sam, ko sam? Četiri godine sam se školovala za profesora turskog jezika. Kad sam vidjela da je uzalud što sam zlatni student, u Sarajevu sam upisala Akademiju za profesionalno šminkanje. Čemu sve? Čemu trud, kad sa ovih 26 godina sam propao slučaj. Suze su mi se skotrljale niz obraze. Divno. Još ću i plakati.

Taksi se zaustavio pored zgrade od stakla. Izgledala sam kao Alisa u Zemlji čuda. Kročila sam unutra. Ubrzo sam shvatila da je to zgrada od 50 katova, sa 25 firmi. Moja je na 31.

Konačno sam dogovorila sve. Stan sam iznajmila prije, bio je usput do seta. Ostavila sam stvari i pokupila osnovni alat, te se uputila na set.

Divan dan..

Prvo što sam ugledala je stotinama ljudi. Zatim 20ak kamp prikolica. Svi hodaju užurbano tamo -ovamo.
Uputila sam se ka najvećoj gužvi, tražeći Merta Kazancija. Njemu se trebam javiti. Prepoznala sam ga.
Mali, debeli, ćelavi.. To je on.
Savršeno odgovara opisu moje lude drugarice, koja mi je uzgred našla ovaj posao.

- Zdravo, ja sam Sara Šabić. Nova sam šmink...
- Shvatam, prikolica 7. Imam posla. Sretno.

Nestao je.

Divno.

Kamp prikolica je bila divna. Raspremila sam lični alat na stol koji je bio u uglu prikolice, pored ogromnog ogledala. Kosu sam vezala u rep, pomišljajući okej bit će ovo divan dan. Samo se opusti, nisu strašni, neće te pojesti.
Dok sam sebe smirivala, vrata su se naglo otvorila. Okrenula sam se, toliko naglo da sam osjetila vrtoglavicu.

- Stvarno dosta! Dosta više!

Izgubila sam se. Preda mnom je stajao momak od oko 30-ak godina. Podigla sam glavu da ga mogu bolje vidjeti jer sam mu doslovno bila do grudi. Oči su mu bile nebesko plave boje. Bile su suprotnost gustim tamnim obrvama, koje su izgleda prve odavale da je ljut.
Dva pramena kratke smeđe kose su odletjela na stranu, neukrotivo.

Ruke je držao na bokovima još uvijek mrmljajući nešto sebi u bradu.
Ugledao me i zastao.
Stao je cijeli svijet. Sve što sam čula je žamor izvan prikolice i moje srce koje mi je govorilo nešto. Ovo ne valja, neće valjati, sigurna sam tu to.