Stanje očaja ( Završena) ♥

21. Zarobljena

Jedino što čujemo je buka automobila koja dolazi s vana.
Gledam u Saru, koja gleda čas u mene, čas u Cana.

Prstima trgam končiće sa rukava mog plavog džempera.
Usne mi drhte, grizem ih do te mjere da osjećam ukus krv u ustima.

Nesvjesno vraćam kosu za uši, ruke su mi hladne kao ledenice.

Samo da Can ništa ne kaže.
Gledam ga kako već tri puta pokušava nešto reći.
Zbunjen je. Vidim to jer je uvijek bio takav.
Podigne obrvu, pa se nasmije, zatim kaže
"Mm, şey" ..
Rukom krene da objasni.

Zatim...
- Znamo se od rođenja.
Prijatelji smo dugo. Nismo se baš dugo vidjeli. Zato smo ovako reagovali.

Čujem te riječi i odahnem, ali i zacvilim u sebi, kao da me svaka njegova riječ reže po unutrašnjosti.

Bili smo drugovi.

Kako idiote, kad sam te voljela od igranja u pijesku, kod bake na selu.
Ono ljeto kad smo zajedno otišli svi, porodično.
Kad sam mom bratu uzela kanticu, koju mu je kupila baka i dala tebi da praviš dvorac.

On je tad plakao, bilo mi je žao, srce mi se cijepalo. Ali nisam dala da vratiš, rekla sam nek to bude za onu moju što si razbio prije dva mjeseca.

Htjela sam da se ti smiješ i da ti dvorac bude najbolji.
Da mi se nasmiješ.

Vratila sam se u stvarnost.

Sve ove neizgovorene riječi sam progutala, kao najveću knedlu ikad i nasmijala se.

- Hoćemo li Saro?

Sara

Gledam se zadovoljno u ogledalu.
Duga bijela vjenčanica, skoro cijela od čipke.
Ukras u mojoj kosi, oko kojeg je moja kosa upeletena je onakav kakav sam oduvijek zamišljala.

Uzela sam cvijeće sa ormarića, kad se oglasilo kucanje na vratima.

- Da?

Kad sam progovorila čula sam drhtanje u svom glasu. Bojaz i čežnju zajedno.
Jedva čekam da budem njegova supruga, jedva čekam da udjemo u kuću koju smo mi za sebe spremili.
Jedva čekam da svako jutro osjetim njegov miris dok mu ležim na grudima.

Jedva čekam svaki trenutak života sa njim.

On je moj mir i moj nemir.
Moja mirna luka, moj spas.

Uvijek se vratim na pitanje, je li bolje biti voljen ili ovoliko voljeti?

Zatim je njegov osmijeh otklonio sve nemire u mojoj glavi.

Prišao mi je bliže i poljubio me u čelo.
Drhtaj koji sam taj osjetila, nije bio ravan nijednom do sad.

Sreća koju sam tad osjetila, ne može se porediti ni sa jednom srećom u mom životu.

Njegov osmijeh...
Njegov osmijeh se ne može porediti ni sa jednim osmijehom na svijetu.

- Ljubavi, prelijepa si..

Prošapao je dok me drugi put ljubio u čelo, zatim rukama prešao preko moga lica.

Zadrhtala sam, kao srna u sred ledene zime.

Suza mi se okliznula niz vrele obraze, a drhtavi osmijeh na licu je odavao da je ovo suza radosti, suza sreće za koju je 'krivac' ovaj čovjek ispred mene, u plavom odijelu i bijeloj košulji.

- Nikad te neću razočarati, nikad te neću rastužiti.

- Obećavaš?

Progovorim mu uz usne koje se dotiču jedna o drugu, stvarajući varnice.