Stanje očaja ( Završena) ♥

16. Mijenjaj se

Kad život stane u momentu, i opet se pokrene osjećaš vrtoglavicu, kao da si tek stigao ponovo na zemlju. U ušima ti zuji, noge tek počinju osjećati tlo,  a hladan znoj izbija na površinu.
Osjećam da ništa ne mogu učiniti, da ništa ne mogu kontrolisati.
Bojim se da mi klizi iz ruku, a ja?  Ja samo stojim i gledam ga kako drugu drži za ruku.
Ni sad, evo kad se ovog prisjećam gledajući samo u njegovu sliku,  ne mogu da shvatim kako sam toliko silno voljela muškarca koji mi zapravo nije ništa. Nije ne poštovao, nije me volio. Samo me.. Gledao me čudno, pritužno, molećivo, dok je slušao govor matičara.
I sad se sjećam kako me neko dotakao po ramenu.
Niska djevojka, kratke smeđe kose u blagim loknicama pri vrhovima.
Oči crne poput noći, ali one blage, mirne, koja ne prijeti samoćom nego toplim povjetarcem.  Pune crvene usne razvi u osmijeh, koji otkri red bisernih zuba.

Na sebi je imala dugu crnu haljinu, sa čipkom oko grudi, bez ičega na ramenima.
Haljina se širila pri dnu, lebdeći za njom, kako puhne vjetar od konobara koji vrve oko gostiju.

- Oči ti gutaju mog brata?

Zanijemila sam. Zar je tako očigledno da gutam mladoženju?
I rekla je... Brata?
Amina?

Pogledala sam je još jednom. Bila je divna.
Kako ju neko mogao povrijediti?  Iz očiju joj se vidi nevinost, bezazlenost.. Ali i tuga.
- Ti mora da si Amina?
Konačno sam uspjela ispustiti piskutav glas.

- A ti Sara?

Upitno je podigla obrvu, a zatim me čvrsto privukla u zagrljaj.

Osjetila sam podršku u zagrljaju. Ne mogu da znam kako, ali jesam.

Konačno me pustila.

- Kako me znaš?
- Brat je pričao o tebi.

Stomak mi napravi nagli pokret a srce zalupa snažno.

Uspjela sam nekako sakriti crvenilo, smiješeći se.

- Počinje...
Prekinu me Amina.
Okrenula sam se i gledala pravo u njega.
Vrijeme je za kumu.

Uzela sam haljinu u ruke i krenula prema stolu.
Primijetila sam da prati svaki moj tag. Sad bih ga rado nazvala đubretom, da ne znam da se ne ženi što mora.
Pored predivne mlade, on gleda okolo.

Sjela sam za sto dok se pored mene smijestao kum
Čekaj... Can?

Kako?
Vidim Cana kako se smiješi.

- Otkud ti?
- Htio sam te iznenaditi.  Znam da radiš sa Keremom, a ja sam njegov menadžer.

Mozak je uzeo malo vremena da svari sve ovo. U ušima mi je zvonjava pravila takvu buku da nisam čula nikog.

Usta matičara su se pomijerala, dok je Leyla nervozno cupkala, smiješeći se.

On.. On je nervozno gledao čas u matičara čas u mene.

Grlo mi se steglo ni sama nisam znala šta sad.
Čula sam kako nju pita, a ona odgovara sa DA.

Zatim on. Gledala sam mu pravo u usne, kapljica znoja mu rosila čelo.

- Da li VI Kerem Koç uzimate Leylu Denizoğlu za suprugu?

Čekaj nema dobro zlo?
Nešto mi sve ide nabrzinu.

Kaka tenzija raste, srce mi se više steže i upravo potpisuje. A nisam čula njegovo DA. I ne želim čuti..
Mozak mi brani, ugasio se.

Zatim osjetim da pomijeram usne govorim DA svjedočim.
Zatim sam još svojim potpisom predala voljenog drugoj ženi.

                                *
                           *      *

Čujem samo glasan aplauz i lagane note, koje pozivaju na ples.
Ne mene, jer mi noge nisu slušale šta mozak kaže, nego mladence.
Da, Kerema i Leylu.
Poljubio je u čelo zatim pozvao na ples.