Stanje očaja ( Završena) ♥

12. Budi mi kuma

Sa dvije karte u torbi, kose još uvijek mokre do pola, sa odjećom koja je dobila već miris kiše, uputila sam se pravo gdje me srce vodilo.
Taksi me ostavio ispred samog ulaza u kafić. Zvuk gitare i divnog muškog glasa dopirao je do same ceste ispred kafića.
Jedan osmijeh mi se ote, kad sam kroz odškrinuta vrata vidjela Cana kako sjedi na stolici držeći gitaru u ruci i prelazeći prstima lagano preko žica, kao da pokušava odsvirati nešto novo.
Teksasnu otkopčanu košulju je zavrnuo do laktova, ispod nje je imao bijelu majicu, na kojoj su se jasno ocrtavale pločice na stomaku.
Kroz glavu mi prođe slika Kerema i njegove tetovaže, koju sam prstima dodirivala dok nisam zaspala.
Obli me vreo znoj, a obrazi mi se zapališe.
Ne smijem misliti više o njemu,  jer osjetim peckanje u očima i ne želim plakati sad.
Can me primjeti na vratima i popusti gitaru, skočivši na noge.
- Hej.
Reče tako divno, kako samo on zna.
Divan miris mi se proširi nozdrvama kada me prikliješti čvrstim rukama.
- Nismo ljuti?
Iskrivi obrvu, praveći molećiv izraz lica.
- Nee, imam iznenađenje za tebe.
Polako sam prstima izvukla karte i mahnula pred njim.
- Čekaj, zezaš me? Idemo u Bosnu?
- Ako to još želiš.
Pravila sam se da ne vidim radost na njegovom licu.
Rukama me obrglio oko struka i zavrtio.
- Više od svega.
Krenuo me poljubiti. Samo sam diskretno okrenula obraz 
Nije mi ništa, samo ne mogu sad. Sve je još svježe.

Kišica je polako udarala od prozore, dok su neke note lagano svirale stvarajući prijatne tonove.
Gledala sam kroz prozor osjećajući poglede na sebi. Prijali su mi, ali nešto mi nije dalo da se opustim do kraja..
Prizor Njega, nebesko plave oči, ruke koje izazivaju požar gdje prođu.
Nježne usne na mojima i po meni.
Osjetila sam kako me usna boli. Nesvjesno sam noktima vukla donju usnu.
Bože, poludjela sam.
- Zamislila si se?
- Da, mislim... na brata.
Kako sam samo zla.
- Bit će sve u redu.
Namignuo mi je, dok se prebacivao u traku za aerodrom.

Let je trajao oko 3 sata.
Samo znam da sam osjećala mučninu kad sam kročila na mokre ulice Sarajeva.
Ovaj grad ima tako ranjenu, a tako divnu dušu.
Čist u srži, a ispljan krvlju i nepravdom. Svakakvim ljudima koji se nazivaju Sarajlijama.
Sjećanje na djetinjstvo u njemu mi budi tugu, čežnju i osjećaj da je nešto zauvijek nestalo.
Dok je Can tražio taksi da odemo do najbližeg hotela ostaviti stvari, okrenula sam mamin broj.
Vidjela sam kako neko ostavi nešto na kofer i ode.
Umrla sam od straha, sve dok nisam primijetila papirić, zavezan crvenim končićem.
Pogledala sam, Can je negdje nestao.
Ah, te njegove igrice.
Sa smiješkom sam otvorila papirić,  na kojem je krasnim rukopisom pisalo

Izdaja boli. Ali za izdaju postoji razlog. Ako te neko izdao dušom, otpiši ga. Ako je ipak morao, čekaj, objasnit će ti...
JA....

I opet kraj. Ne razumijem. Kakve veze Can ima sa izdajom?  Ko uopće ima?
Već mi ništa nije jasno, ali ko može biti drugi?  Jedini zna da sam tu i još ga nema.
Vidim ga kako iza ugla ide sa kesom hrane, cvijećem i osmijehom.
Ma baš me briga, on je.
- Jesi našao taksi?
-I hranu i cvijeće.
Nasmijala sam se i prihvatila buket.
- A sad idemo. Usput ćemo jesti.
Nasmijala sam se i pokupila stvari, čekajući taksi koji nam se približavao.

Smjestili smo se u neki motel. Samo da je bliži bolnici.
Kasno je, ali znam da je mama još sa bratom.
Čule smo se. Ne sluti da sam tu.
Ali nažalost tek sutra mogu doći bratu.
Lezi, Saro. Sutra. Sutra ćeš grliti svog brata. Samo još malo.

Jutro nisam dočekala nikad sporije.
Minuti nisu prolazili, san mi nije dolazio na oči.
Soba je bila pored Canove i čula sam da se davno  smirio i zaspao za razliku od mene.
Već u 8 sam bila na nogama i čekala vrijeme posjete.
Dok sam doručkovala imala sam osjećaj da sve samo prolazi kroz grlo mehanički.
Doručak je bio solidan obzirom na restoran koji je bio u sklopu motela.
Pažnju mi provuče Can, kako silazi niz stepenice.
Osjetila sam mali trzaj usne. Ali njegova pojava nije mogla otkloniti brigu zašto se mama ne javlja od jutros..
Već je 11 sati, a ja sam je zvala 20 puta.
Brinem, jako.
- Mogu se pridružiti?
- Naravno. 
Uputila sam kroz kratak osmijeh.
- Nešto te brine, ljepotice.
- Da, mama se ne javlja. Brinem.
Skočio je sa stolice, uzimajući kaput.
- Idemo odmah.
- Da, ali kako..
Povukao me za ruku i izvukao iz restorana.

Ni sama ne znam kako smo ušli, ali uspjeli smo. Posjeta nije počela još uvijek, ali Bosna k'o Bosna. Daj cenera, prođeš svugdje.
Miris mi se uvlačio u kosti, u kosu.
Grozila sam se tog mirisa.
Poslali su nas na odjeljenje za bubrežne bolesti, ali nisam uspjela naći sobu. Tačnije, jesam sobu, ali njega ne.. Stomak mi je pravio munje, osjećala sam da mi se vrti od svakakvih misli.
Naletjela sam na neku sestricu vukući je za rukav.
- Molim te reci mi gdje je pacijent iz sobe 150?
- Mali dječak, 4 godine, transplatacija?
Samo sam klimala glavom, dok me Can držao za podlakticu.
- Dječak je hitno prebačen na odjeljenje hirurgije.
Operacija je počela prije pola sata.
Svega čega se sjećam je odsječene noge i plafon u koji gledam.

Budim se na bolničkom krevetu priključena na infuziju.
Nema nikoga.
Polako sam izvukla iglu, koja vraški boli i peče, i uputila se ka vratima.
Na hodniku je stajao Can, dok je mama hodala tamo ovamo.
- Mama?
Potrčala sam joj u zagrljaj.
Oči su joj bile upale u lodanju. Ljubičasti podočnjaci su postali skoro krvavi. Bore oko očiju odavale su brigu i bol, nakvašene suzama.
Milovala mi kosu, čvrsto me privijajuci uz sebe.
- Kako je?
- Ne znam ništa.
Jedva je izgovarala.
Vrata operacijske su se otvorila, kad je jedna sestrica istrčala, ne obazirući se na nas.
Za njom još jedan doktor. Naizad smo jedva zaustavili jednu sestricu.
- Molim vas, recite mi šta se dešava?
- Organizam je odbio organ.
Činimo sve da uspijemo. Organizam je jako slab, gubimo i krv.
Čula sam samo jecaj i pad mame na pod.
Samo sam čula još
- Ako ne uspijemo sa ovim lijekom, šanse su nikakve.
Vidjela sam kako Can nosi majku prema sobi sa doktorima.
Vid mi se muti i ne osjećam više da stojim na nogama.
Onda ruke. Nečije ruke me hvataju za leđa, dok jecam svom snagom.
Ruke sam naslonila na grudi i osjetila miris.
Vratila si se tamo gdje treba. Samo se opusti.
Podigao me u naručje i ponio negdje.
Tijelo mi nije izdržalo, izgubila sam se u mraku.

Budim se bi osjećam da ležim na nečijim grudima.
On. Miluje mi kosu i priča.
Tiho, ne čujem ga.
- Melena, ne brini. Sve će proći.
Ja sam tu, uvijek ću biti.
Nikad neću dopustiti da te neko povrijedi onako..
E sad je dosta!
Ustala sam naglo sa njegovih grudi.
Kosa mu je bila u haosu, majica zelena, koja je davala prelijepu boju divnim očima.
U očima punim boli.
- Zašto si me doveo ovdje?
Shvatila sam da sam u nekom autu, koji je izgledao poput kombija ili prikolice, na zadnjem sjedištu.
- Da se  više nisi usudio mene dovesti na isto mjesto sa tobom?
Uostalom, šta radiš ovdje?
- Ne brini, razmažena djevojčice.
Nisam tu zbog tebe.
Osjetila sam nož u dnu stomaka, kao ga neko okreće čas tamo, čas ovamo.
- Okej, ali sam tu i ležim na tvojim grudima?
- U bolnici sam se našao slučajno. Tu sam došao vidjeti buduću suprugu.
Podigao se malo, da se ispravi i pogledao me u oči.
- A malu djevojčicu mog dragog prijatelja Cana sam doveo ovdje da bude daleko od stresa.
I da je pitam, hoćeš mojoj supruzi biti kuma?