Stanje očaja ( Završena) ♥

27. ( Kraj)

Bacam papire pred Leylu, potpisane.
Oba dokumenta potpisana; potpisan je moj kraj, naš kraj.
Čemu vrijedi? Za šta da se borim? Zašto kad je u njoj ubijena svaka nada?
Pogled joj je prazan. Njega sam se plašio. Nisu uzalud rekli, čini sve dok ženi ne postane svejedno.
Njoj je postalo, to je ono što me najviše boli.

Čujem potpetice kako udaraju od keramički pod, te Leylu kako se smješka gledajući u papire.

- Lako si odustao. Nisam očekivala.

- Nije nešto što bi rekao Kerem, ali kad nekog voliš, pusti ga da bude sretan. Ona sa mnom nikad nije bila sretna. Jednu jebenu noć joj nisam podario. Samo jednu. Svaku noć me čekala na prozoru, plakala misleći da sam je varao. A nisam, znaš? Ni jednom za svo ovo vrijeme. Tragovi ruža na košulji? Moram se zahvaliti Metinu, jer mi je pomogao da napravim izgled usana i ocrtam.
Svaku noć sam provodio u jednom kafiću, misleći o njoj. A znaš što? Jer sam bio glup, vjerovao tebi i takvim kao ti.

Ne krivim, doduše, nikoga. Da sam samo malo više...

Pogutao sam ogromnu knedlu. Boli me svaki mišić od naprezanja.. Boli me onaj mišić, koji se sve manje čuje.
Koji je ostavio svoje posljednje otkucaje na njenom pogledu, hladnom, praznom..

- Da sam malo više slušao srce i vjerovao njenim očima.

Čuo sam nečije Šmrcanje...

Zatim aplauz.

- Ma bravo, Kereme. Bravo.

Ona. Koračala je jedva, potpuno iscrpljena od gladi, žedji.
Donja usnica joj je krvarila.
Jebemu sve, ko god je ovo učinio, bolje mu je da se kloni.
Krv mi je prostrujala niz vene, a šake sam stisnuo u pesnice.

- Ko ti je to napravio ?
Prišao sam bliže njoj.

Bože, kako je slaba. Bravo, Kereme. Bravo, đubre jedno.

Priđem joj, samo želim da je privučem sebi. Leyla se nakašlja...

- Kučko... - provučem kroz zube.

- Eto, sad ste slobodni.

Vidjela si kako je lako potpisao.
Kereme, čeka te auto.

Pogledao sam iza, kako mi je pokazala očima.
Na vrhu sale stajao je snajperista. Oblio me hladan znoj. Ciljao je na nju, na moju Saru.
Odmahnuo sam glavom.

- Ne razumijem šta sad hoćeš! ,viknuo sam.
- Ššš... Odmahivala je prstom, pokazujući da Sara ne zna šta je iza nje.
- Ti sad ideš svojom voljom i napuštaš Saru. Znala sam da to i nije neka ljubav., - opet onaj odvratni osmijeh.

- Vidiš, Saro, dušo. Sad te mogao uzeti i odvesti odavdje. Ja ti ne bih ništa učinila. Mogli biste se opet vjenčati. Ali, što biste? Dobio je što je htio, zar ne?
Sad će u Ameriku, posao će procvjetati..

Gledam Saru kako joj suze bistre oči, vilicu čvrsto stišće, da ne bi zplakala. Da samo zna da je nikad ne bih napustio. Naći ću načina da se riješim ove budale, a onda ću te naći.

Kao da je primijetila u mojim očima šta joj govorim, zbuni se.
Namršti obrve, samo sam joj klimnuo glavom. Ne znam zašto, ne znam kako, ali mislim da me razumjela. Nasmijao sam se, dok je ona idalje stajala gledajući zbunjeno.

Krenuo sam dva koraka unazad, tri, četiri...

Otvorio vrata i nestao iz njenog života. Za sad.

SARA

Tri mjeseca kasnije...

- Eliz, prestani vrištati. Ne mogu ni frizeru doći kako treba!

Gledam malu djevojčicu kako vrišti po salonu, pjevajući pjesmu, koja je dolazila sa laptopa..