Stanje očaja ( Završena) ♥

25.

Stojim pred bijelom kućom doktora Hikmeta. Kuće u kojoj sam odrastao, kao dijete provodio najljepše dane djetinjstva. Kuću u kojoj se Leyla zaljubila u mene i osudila me na patnju sa njom, jer je nikad nisam volio.

Izlazim iz auta, zatvarajući vrata jače nego inače. Stavljam sunčanice na oči. Hajde, možeš ti to. Možeš izvući iz nje istinu.

Zvonim, međutim, niko ne izlazi.

Vadim mobitel iz džepa kucam njen broj.

Zvoni duže, kad se napokon javila.

" Reci... "
"Gdje si.. ?" Zvučao sam sam sebi oštro, grubo. Tako i treba.

" U kući sam, spavala sam... "
Ne pustim je da završi.

" Otvori jebena vrata! " - prekinem poziv.

Nedugo zatim čujem kako otvara vrata. Kratka spavaćica joj doseže jedva ispod dupeta, dok joj mali izrez otkiva i ono što je pokušala sakriti oskudna spavaćica.

Namjerno nije obukla ogrtač. Još uvijek misli da me može zavesti. Kako je naivna.

Ne vidi da odavno pripadam njoj, srcem, dušom, tijelom, umom.. Svim svojim ja pripadam Sari, od momenta kad sam ušao u onu prikolicu i vidio je zbunjenu.
Sad kad se sjetim dana kad sam je vidio u prikolici, onako rumenu i iznenađenu.
Jebemu, znao sam. Tad sam u sebi znao ko će mi postati ta žena, a nisam mogao ni zamisliti dokle ćemo stići. Pred sami razvod... Razvod. Ta mi riječ zvuči tako bolno, strano i ne mogu je spojiti sa nama. A za to sam kriv ja. Samo da sm objasnio. Pa i ako je ona na slici, siguran sam da bi imala neko logično rješenje. Ipak je to Sara.. Moja Sara, nevinog pogleda, zaraznog osmijeha i dodira koji liječi sve.

Sad je vrijeme da se ja vratim onome po što sam došao.

Ulazim u kuću, iako me Lelya nije ni pozvala. Znam i zbog čega. Nije joj jasno zbog čega sam ljut.

" Znam da na slici nije Sara"

Vidim joj iznenađenje na licu. Zatim osmijeh. Odvratan, grub i podrugljiv.

" Daj molim te, pa nije te valjda mala lažljivica ubijedila u to."
Trudim se ostati miran na njene riječi i ouzbiljim facu. Ideš na blef Kereme, idi do kraja.

Nemaš šta izgubit..

Osim Sare..

Ni nju neću izgubiti, ne zvao je ja Kerem.

" Slušaj, ne bih se ovdje došao zezati sa tobom, da u nešto nisam siguran. Zanima me samo razlog. Zar si stvarno mislila da ću poslije toga doletjeti tebi?"

Vidim kako joj osmijeh popušta. Postaje ozbiljnija i svjesnija situacije u kojoj je. Samo molim Boga da nije toliko pametna da me provali i da ovo sve što govorim, govorim samo jer sam siguran da je Sara potpuno nevina.

" Dobro znaš da smo ti i ja bili u braku ..."

" Kakvom jebenom braku? Na medenom sam rješavao svoje poslove, dok si ti bila u potpuno drugom hotelu. Niti jednu noć nismo proveli zajedno. Vrlo dobro znaš da je to sve farsa tvoga oca, jer ni on nije mogao više da trpi ispade svoje kćeri, da je čak i mene ucijenio."

Vratim rukom pramenove kose koji su mi od ljutnje letjeli na sve strane.

" Vrlo dobro znaš da ne bih ni momenta bio sa tobom, samo da sam znao šta Sara osjeća. Jer ja znam jedino za nju otkako sam je upoznao. Nikad, baš nikad tvoje spletke neće uspjeti u onome što si namjerila"

Već vidim kako bjesni, jer joj je lice potpuno crveno. Oči joj se napuniše suzama.

" Ti znaš da te volim kako znam za sebe. Mi smo suđeni jedno drugome, kako ne shvataš."