Stanje očaja ( Završena) ♥

18. Početak očaja

Mrak. Ne vidim ništa, ali osjećam.
Osjećam teške kapke, koje ni svim silama ne mogu podići.
Zatim bol u desnoj, čekaj i lijevoj ruci.
Ubod igle. Infuzija.
Pulsiranje u leđima i bolovi u desnoj nozi.

Žamor oko mene, a ja ne vidim, ne mogu da vidim.
Uz težak napor dižem kapke. Prvo vidim sve mutno, a zatim se slika izoštrava.

Prostorija je bila sva bijela, bila sam priključena na sto aparata.
Zatim sa desne strane stolica i Can na stolici. Spava.
Pokušavam da ga dozovem, ne ide.
Grlo mi je suho.
Gdje je Kerem?
Pokušavam se sjetiti nečega, ali ne mogu.
Koliko je vremena prošlo?
Zašto nema nikoga osim Cana. Koliko sam povrijeđena?
Hoću odgovore.

------------

KEREM

Gledam kako je kombi udara sa leđa. Gledam kako pada i nestaje mi daha. Trčim prema njoj, grabeći korake.

Molim te Bože čuvaj mi je.

Prilazim joj, dok u lokvi krvi leži.
Kiša joj kvasi lice, tijelo..
Leži tako bespomoćna, dok plačem nad njom.
Vrstim, niko me ne čuje.
Milujem joj mokru kosu, moleći da izdrži, da me ne napušta.
Puls joj je sve slabiji, dok gledam hitnu pomoć kako stiže.
Zatim mi je uzimaju od mene, odnose.
Na rukama mi samo ostaje njena krv.

Trčim za kolima hitne, ali me ne puštaju unutra.
Tražim taksi i idem za njom. Barem sad te ne puštam, malena. Samo mi budi dobro, sve ću riješiti, kunem se.

Brišem suze dok taksi vozi za hitnom.

To su scene koje me svaku noć proganjaju, već skoro mjesec dana.
A sad imam poriv da je ubijem golim rukama.
Nek zahvali bogu jer je još u onom stanju, inače...
Ne znam kako sam mogao biti jebeno naivan!

Gledam u se u ogledalu i gadim se sam sebi.

- Nek sam proklet, nisam zaljubljen u nju!

Uzimam ogledalo i razbijam ga od pod.

Nećeš se više moći pogledati u ogledalo, naivčino!

-------------

Sara

Slušam Cana kako već satima priča, oblijeće oko mene, namiješta mi jastuk.

- Iako imaš bolove sve je to prolazno.
Oporavila si se potpuno. Nemaš pojma koliko mi je drago..

- Je li dolazio Kerem?

Minut tišine. Ovo je bilo glupo od mene, ali zanima me.
Majka je bila i otišla, brat je dolazio.
Ljubav sestrina, oporavio se.
Ali, njega nema.

- Doveo te ovdje u Tursku na liječenje.
Smjestio tvoje dok se liječiš da su ti blizu.
Ali nije dolazio.

- Zašto?
- Ne znam. Samo mi rekao da ima problem sa roditeljima i da će se javiti.

Nije u redu. Nešto nije u redu, osjećam.
Praznina me boli, nešto predosjećam.

Tri dana poslije

Zvanično sam kod kuće. Moji su se vratili za Bosnu, svi su otišli.
Sama sam sa Melom i Aminom.

- Hoćeš čaj? - Čujem Aminu iz kuhinje.
- Neću. Dođite da sjednemo i Pričamo.
Dosta mi je više i tableta i čajeva. Dobro sam. Želim društvo.

Amina dođe iz kuhinje, a Mela dobaci iz spavaće.
- Dolazim.

- Šta je bilo, Saro?
- Brinem. Kerem mi se ne javlja, da pita kako sam.
Ne dolazi. A želim ga vidjeti.