Stanje očaja ( Završena) ♥

23.

Očaj je stanje koje sami biramo...
Uvijek možeš reći "ne", nabaciti šminku i izaći vani.

Čujem šum bosih nogu po parketu, poznajem te korake, da je sto ljudi tu, ja znam kad on hoda.
Pravim se da ne čujem i sipam šolju kafe.

Zatim čujem kako kaže promuklim glasom.

- Dobro jutro.

Šutim. Od mene neće dobiti niti riječ Kereme.

- Ima li za mene kafe?

Šutke sjedam za stol, dok me posmatra. Znam šta sad osjeća, znam da mu je jedino stalo da li će dobiti kafu i ništa više.

Želudac mi se prevrne na tu pomisao. Dok ja vraški brinem o njemu, on se brine hoće li dobiti kafu.

Nećeš više, ponavljam u sebi, dok negdje duboko u dnu duše znam da ću opet pasti na njega.
I ne pogledam ga, kad mi telefon zazvoni.

Mela... Očekujem ovaj poziv, jer smo već dogovorile.

Popričat ću sa njenim advokatom, kad je već došla u Tursku, želim razvod.
Bez riječi uzimam kaput, nakon završetka razgovora i Izlazim, ne osvrćući se.
Osjećam napetost u njegovom držanju. I nije me briga, po prvi je me nije briga šta će misliti, osjećati...

Šetam dugim ulicama, ne želim taksi jer sam se uželjela čistog zraka, jer su mi zidovi kuće već stezali um.
Znam da je ovo neobično za njega, znam da se pita gdje sam i zašto sam odjednom izašla, bez ikakvog pitanja, bez tjeranja na razgovor.
Vrijeme je da jednom Keremu kažem "ne". Mislim u sebi dok otkidam komadiće simita.
Suze su mi klizile niz lice, dok sam idalje jela simit, bez ikakvog poriva da ih obrišem, iako kunem se ne vrijedi da ih proljevam zbog njega.

Sjela sam na klupicu pored mora, slušajući ptice i valove koji udaraju od obalu, podstaknutim vjetrom koji neprestano puše.

Pokušavam sabrati sve do sad.
Znam njega, on nije ovakav. Njegova duša nije prljava, njegovo srce nije bilo puno mržnje. Nešto se desilo, nešto što ni sama ne znam objasniti, ali znam da ovo nije on.

Ono sinoć je bio on, dok me nježno gledao i pogledom tražio neki dokaz na meni u mojim očima.
Tražio je nešto da opravda mene, da tu ljutnju odbaci, ali šta?

Jedno znam, trebao je stati ispred mene i reći sve što mu je na umu.
Sad je kasno.

Stavljam ostatk simita u torbu i krećem prema " Monteu", gdje bi me već trebali čekati Mela i advokat.

Voljela bih samo znati šta će osjećati kad čuje moju odluku. Da li će ga boljeti ili će samo poludjeti, jer me nije mogao kontrolisati, jer sam prestala biti naivna djevojka koja ga čeka svaku noć.

Znam šta si bila prije mene...

Šta Kereme? Djevojka koja je imala jednog momka, koja je čitala Dostojevskog i ljubiće sa kioska, krišom naravno.
Koja je godinama znala samo za jednog momka, koji ju na kraju prevario.
Završila fakultet samo da bi roditelji bili sretni. Htjela sam biti glumica.
Svaki put bih progutala knedlu kad bih prolazila pored Odsjeka za dramske umjetnosti i odlazila na sprat iznad na turski jezik, ne znajući kakva će me sudbina snaći..
Eto, bi mi sudbina.. Opet teška i opet pogrešna odluka.
Ne znam kako mi je vrijeme prošlo, a već sam bila ispred kafića.
Kroz staklene prozore vidim Melu kako pridržava naočare na licu i gleda što joj objašnjava momak pored nje.

Pogledam njega.

Imao dužu smeđu kosu, glava mu je uronila u papire, tako da drugo ništa nisam vidjela.