Stanje očaja ( Završena) ♥

11. Olakšanje

Onda kad nam se najcrnje misli motaju po glavi, neko nam odozgo pošalje olakšanje. Kad misliš da nikad nećeš naći mir, da neka osoba nikad neće ozdraviti, ima Onaj koji odluči da bude drugačije.
Znate kako se čovjek tada osjeća? Kao da je planina pala sa njegovih grudi, kao da napokon, nakon mjeseci i mjeseci ledene zime, vidiš sunce kako se pomalja iza oblaka.
Isto se i ja osjećam trenutno, iako imam hiljadu razloga da budem slomljena, nemam vremena misliti o ničemu drugom. Iako negdje u sredini grudi postoji ogromna praznina, čim se sjetim prošlog jutra.
Dušu mi para svaki djelić onog lančića u ladici pored kreveta. Još uvijek mogu osjetiti krv, koja teče od rane koja nikad neće zamladiti.
Ko god pokuša da je zaliječi, jednom će je sigurno ponovo načeti, samo će boljeti još više.
Morala sam pretrpjeti i taj stid i otići kupiti tabletu za dan poslije. Nikad neću zaboraviti pogled te starije žene, dok sam jedva izgovarala šta želim. Kao da iz mene vrišti "spavala sam sa čovjekom koja jedva poznajem ". Pored toga vjerovatno ga nikad neću više vidjeti. Mada i ne želim. Čovjek koji mi je priredio dvije boli u životu, nikad se više ne može iskupiti, ničim.

Znam da sam kriva jer se ta noć desila, ali trebao je znati... Morao je znati da sam popila, da nisam pri sebi...

Desnom rukom sam obrisala suze na obrazima i ponovo počela zapisivati sve što mi je ležalo na duši.

Da je barem ostao, a ne ostavio me kako kakvu kurvu, uz poruku i lančić. Još bi da povjerujem da sam mu išta značila. Kreten, sad sigurno povaljuje još jednu, uz sve divne riječi.

- Saro?
Melin glas me trgnu do te mjere da mi hemijska kliznu, prekriživši dobar dio teksta.

- Izvini, jesam te uplašila?
- Malo. Nema veze, ionako sam počela pisati gluposti.

Odložila sam dnevnik u ladicu pored kreveta u sobi koju mi je na još par dana proslijedila Mela.
Za tri dana se vraćamo u Istanbul.
Ostalo je još nekoliko scena za odglumiti, potom slijedi ljetna pauza, koja traje do avgusta. Znači, mjesec i pol dana pauze, za nas. Jer snimanje počinje tad. Platu dobivamo, hvala bogu, jer sam do jučer bila šokirana govoreći kako sam našla vrijeme kad ću naći ovaj posao.

- I, ideš li u Bosnu?
- Ne znam šta da radim. Pauza jeste za tri dana, ali nemam love za rasipati, moram i njima poslati nešto.
- Znam Saro, ali ipak si dobila dobru vijesti, trebaš biti uz brata. Ionako će za 7 dana u Italiju.
- Znam, pripremu za operaciju će ipak izvršiti ovdje, koliko mogu.
Tako će i troškovi biti manji. Ali ne smijem sad misliti na sebe, moram poslati sve što mi da šef.

Prišla mi je i zagrlila me. Zatim me ispusti iz zagrljaja, držeći ruke na mojim ramenima. U očima sam joj vidjela podršku. Srce mi se steže kad pomislim da brata neću vidjeti prije operacije. Ali moram biti jaka.

- Kako si ti, onako?
Očima mi je pokušala objasniti šta želi reći, mada se nije morala truditi. Znala sam na šta misli. Na ovaj duboko zabijeni nož negdje u sred mojih leđa, na kojem su otisci samo jedne osobe, više puta.

- Dobro sam. Mislim, koliko mogu biti.

- Znam šta će te oraspoložiti?
Zabljesnula je rukama u zraku. Rep čupave kose na vrh glave joj zaplesa, što mi izmami osmijeh.
Koliko mi znači podrška u ovim momentima.
Uze me za ruku i povuče u kuhinju.

- Šta to radiš?
- Sad ćeš vidjeti.
Iz frižidera je vadila jednu po jednu namirnicu.
- Stvarno si luda.
- Da, da. Šećerni šok, topla čokolada i i kokice sa kikiriki maslacem. Doduše, njih ću samo ubaciti u mikrovalnu.

Nasmijala se i razigrano se šetala po kuhinji.
Sve što mi sad treba jeste dekica, jedna sezona serije i topla čokolada ..
A da, i famozne kokice iz mikrovalne.

Kerem

Sve je spremno za moj plan.
Jučer su me zvali iz Bosne, organ je spreman, za sedam dana dječak će biti u Italiji na transplantaciji. Naravno, uz upola manje troškova, jer ću lično platiti pola, ali naravno da to ljutko neće znati.
Čim sam pomislio na nju, kratak bol u obliku žiga u želucu, kida mi dio po dio duše.
Znam da sam pogriješio, znam i da sam kreten jer nisam trebao iskoristiti njeno stanje. Ali jebemu ko bi se odvojio od nje? Pod rukama još uvijek osjetim njenu svilenu kožu, u nozdrvama mi je još njen miris čokolade. Pune crvene usnice, koje su rado prihvatale moje, kao da su željne svakog milimetra mojih gladnih usana. Tijelo... Hlače mi postaju tijesne pri samoj pomisli na taj tanak struk i široke bokove, duge noge oko moga struka, na ramenima..
Dosta. Već osjećam kapi znoja po čelu, neću moći proći bez jedne kurvice u kojoj ću se istresti.
Barem znam da se to sa njom više nikad neće ponoviti. Znam da me ne želi vidjeti više. Pri samoj pomisli na to, kao da mi se u grlo uvali kamen.
Čemu to?

Otklonio sam misli koje me bune i okrenuo broj. Sa druge strane čuo se sitan glasić.
- Šta sad hoćeš?
- Mela, ne budi drska. Znaš zašto te zovem.
- Ako Sara čuje za ovo, bolje da me nema.
- Znaš da mislim na njeno dobro.
Hoće li dolaziti u Bosnu?
- Neće, hoće novac da pošalje njima.
- Dobro je. Onda je put otvoren meni.
Poklopio sam slušalicu i kliknuo na laptopu. Kupio kartu za Bosnu.

Tri dana kasnije.

Sara

Izlazim iz zgrade, gdje sam uzela novac koji sam zaradila. Više nego sam mogla i pomisliti, ali sam dobila za cijeli mjesec, budući da nećemo raditi. Nešto kao plaćeni odmor.
Mada nisam čula da takvo nešto dobivaju svi, no to sad nije važno. Sad idem u banku. Znam da mama čeka i da joj svaki dinar dobro dođe
Rasklopila sam kišobran, jer je sitna kišica počela kvasiti moju kosu, praveći je neukrotivom. Prolazila sam pored zgrada i izloga, sve bržim korakom, kao da mi je svaka sekunda važna.
Nebo se sve više otvaralo, kišobran mi ništa nije pomagao. Ulični prodavači su kupili svoje stvari sve brže, sklanjajući se od oluje koja je sve više jačala.
Na nebu iznad zgrada crni oblak je sve više bujao, dobivajući po krajevima crvenu boju.
Jeza me hvatala. Samo da što prije stignem. Već vidim znak banke, što mi vrati nadu da ću uskoro biti na suhom.
Vjetar je lomio kišobran, toliko da od njega nije bilo nikakve koristi. Sa lijeve strane iz ulaza jedne zgrade izađe pred mene mali dječak sa kovdžavom crnom kosom pružajući mi crvenu ružu i brzim korakom ponovno ušao u zgradu.
Na zelenom dijelu ruže ispod malog lista, bio je zavezan papirić.
Nisam mogla sad čitati, kiša mi je potopila svu odjeću. Ali znam kod je. Can. Jučer smo se malo posvađali, pokušao me nagovoriti da idem u Bosnu, ja sam uporno odbijala. Čak je htio poći sa mnom. Mali osmijeh ni je zaigrao na licu, dok su kapi kiše već uklonili malo šminke što sam nabrzinu nanijela.
Žurno sam ušla u banku, krcatu ljudima. Kišobran sam bacila ispred, odmah u kontejner, jer od njega nije bilo ništa.
Promrzlim rukama sam odmotala papirić, uvezan zlatnim koncem.
Pažljivo sam sve radila da se ne bi nešto pocijepalo, jer je koja kap kiše završila i na njemu.
Zlatnim slovima je bilo iskucano

Nikad nemoj da ti to divno lice prekriva tuga. Ne dozvoli ovoj kiši da u tim očima ubije sjaj. Neke stvari ne možeš zaboraviti, ali probaj zaboraviti. ALI...

I tu je bio kraj.
Ali šta? Ko je ovo?
Osmijeh mi se ponovo vrati na lice, dok mi obrazi dobiše poznatu toplinu.
Can. Ko bi drugi bio.

Okrenula sam se prema vratima. Preko puta sam vidjela turističku agenciju.
Idemo Can.
Otvorila sam vrata i izašla na kišu.

HEJ NARODE. 😃
Hvala vam na svim komentarima podrške i zvjezdicama.
Znam da ste čekali duže, ali imala sam obaveza što na faksu, što na poslu.
Tako da, evo nastavka.
Čeka nas mnogo iznenađenja.
❤❤