Stanje očaja ( Završena) ♥

20. Sve je laž

Bijela vjenčanica preko crne fotelje okrenute ka prozoru. Sunčeve zrake probijaju kroz maglu, koja se tog jutra spustila kao nikad do sad.
Još osjećam bol on sinoćnje noći. Sjetim se gušenja koje sam osjećala tad. Tiho se molim samo da je to bio momenat. Da se sad pridignem iz kreveta i vidim da je sve u redu.
Da je on moj Kerem za kojeg sam se udala, u kojeg sam se zaljubila.
Iako ga nema u krevetu, potajno se nadam da je u kuhinji i sprema nam doručak.

Zvoni mi mobitel, zvuk poruke.

" Dođi odmah na ovu adresu. "

Kerem. Znala sam sve je u redu. Znala sam.

Skočila sam sa kreveta i navukla prvo što sam vidjela u koferu, koji još nisam ispraznila.

Izašla sam iz hotela i zaustavila prvi taksi.

Dala sam adresu, uzbudljivo grickajući nokte.

Kad me taksista ostavio na toj adresi, srce mi je naglo zaigralo.
Samo malo. Ovo je naša kuća. Kuća u koju smo se planirali useliti, kad se vjenčamo.
Znam da mi nikad nije htio reći gdje je, uvijek me dovodio sa povezom preko očiju.

Sjetila sam se kad sam vidjela kapiju i bijelu fasadu. Ušla sam kroz kapiju. Dah mi je ponovo oduzeo taj bazen sa lijeve strane.
Desno od bazena bio je mali ljetni šadrvan. Kao stvoren za ljetne žurke.
Uputila sam se ka ulazu, kad sam ga vidjela kako sjedi ispred, sa crvenom ružom u rukama.

Bio je obučen sasvim obično, a opet je izgledao tako nevjerovatno seksi, da su mi misli otišle na pogrešnu stranu.
Ugrizla sam se za usnicu i krenula prema njemu.

- Dobro došla, ljubavi.
Ovo je naš novi dom, kao što samo planirali, sve je na istom mjestu.

Krenula sam prema vratima, kada sam samo osjetila ruke na svojim nogama i odjednom visim u zraku.
Vrisnula sam od iznenađenja, kad me podigao u naručje.

- Šta to radiš?
- Zar to nije običaj?

Smijala sam se, mirišući ružu koju mi je maločas dao.

Otvorio je vrata kuće i ponio me unutra.

- Dobro došla u svoj novi dom, ljubavi.

Suze radosnice mi potekoše niz lice.

Sve je bilo kao što smo zamislili, kao što sam govorila.

- Vidiš, ovo je ta kuća.
- Da, vidim, ljubavi. Hvala ti.

Okrenula sam se prema njemu i jako ga zagrlila, kad sam osjetila da njegov stisak nije ni u pola jak kao moj.

Ruke su mu samo tako visile na mom tijelu.

Zatim se poče smijati.

Onda me pušta i odaljava od sebe. Ruka na ruci, jače, jače.. Aplauz sve jači, smijeh sve odvratniji.

- Dobro došla u još jednu laž.

Ponovo ne shvatam ni jednu riječ iz njegovih usta. Taj pogled koji me gledao, kao da sam prljava, mi zari nož u još svježe rane.
Ruke mi traže bilo kakav oslonac, ali nalazim se u hladnom bijelom hodniku, ormarić je tri metra iza mene.

Koracima nazad pokušavam doći do njega, da bih se pridržala, jer se bojim njega. Njegovog pogleda. A on se smije.