Stanje očaja ( Završena) ♥

24.

Jebote...Razvod? Gledam u hrpu papira koji se nalaze ispred mene, idalje nesvjestan situacije i činjenice da je ona samo tako hladno potpisala ove jebene papire.

Zar sam je toliko povrijedio? Zar su nas moje riječi dovele do ove situacije? Ne vjerujem. Ne želim da vjerujem. Još kao dijete sam imao problema sa bijesom. Nisam razgovarao, to je bila moja mana. Nisam tražio objašnjenja, jednostavno sam povrijeeđivao i to bi uvijek završilo loše te bih dobio posljedice. Ovaj put, posljedice su bile razvod.

Ne vjerujem da sam to uradio Sari. Mojoj Sari. I da je istina to što sam vidio, kako sam mogao biti toliko slijep bijesom?
Najgore od svega što znam da ono nije ona, znam njen karakter. Ne znam kako sam bio jebeno glup i slijep pa ovo radim.
Samo mi treba potvrda od Leyle, da sve konačno kažem Sari. Nek radi šta hoće, nek me pošalje odakle sam došao, samo nek više prestane ovo.
Znam da ćemo uspjeti, znam da je ovo najgori test u našem životu. Ali saznat ću, kunem se da hoću.
Volim je, o Bože toliko je jebeno volim. I ona voli mene seronju. Ali mislim da je ovaj put, moja mržnja savladala njenu ljubav.

Ne znam kako, ali uspjela sam. Stavila sam osjećanja na stranu, i uspjela potpisati one papire. Iako sam osjećala kao da ću umrijeti tu na mjestu od bola u srcu, iako su mi se ruke tresle kao lude, iako me boljelo sve moje, uspjela sam.

Nisam htjela ovo za nas. Mi smo bili Sara i Kerem. Kad nam se desilo ovo? Zašto nam se desilo ovo? Ali znam, da ja u ovoj priči nisam krivac. Pokušavala sa doprijeti do njega. Preskočiti one zidove koje je od dana kada smo se vjenčali sagradio, ali bezuspiješno.

Možda..Možda da je vidio koliko su me njegove riječi i djela povrijedile, možda bi stao i shvatio šta je uradio. Da me je vidio koliko puta sam plakala na krevetu, koliko puta sam zaspala uplakana, možda bi malo i shvatio. Da me je vidio kako sam se satima ubijala, pokušavajući da shvatim u čemu sam pogriješila, možda bi skontao. Možda da je mogao vidjeti kroz moje lažne osmijehe, možda bi shvatio koliko me je zapravo povrijedio...

Penjem se uz stepenice, osjećajući koliko mi je korak težak. Pun stida, srama. Koja sam ja budala....

Odlučio sam, želim razgovarati. Shvatiti šta se dešavalo u ovih zadnjih mjesec dana. Sklopiti više ovu slagalicu.

Približajem se vratima, zatim kucam.
Ništa.
Opet kucam.
Tišina.
Kucam.
Njen glas.

"Odlazi."
"Saro...", ne da mi ni priliku izgovoriti rečenicu, nego me iste sekunde prekine.

"Ne, ti nemaš više pravo svojim poganim ustima govoriti moje ime. Ne. Od sad ćemo pričati preko advokata."

Kunem se, svaka riječ me pogađa pravo u srce. Ali ima pravo. I sada shvaćam kako se osjećala dok sam joj ja govorio sve te stvari sa namjerom da je uništim.

Bože, molim te daj nam još jednu priliku. O Bože, neka mi oprosti.

"Saro, molim te...", glas mi puca, a leđima klizim niz vrata. Gotov sam.

"Ne, ne moli me. Gotovo je.", govori, ali sad tiše. Znam šta je. Ako mi da priliku, zna da će mi oprostiti. Znam da je njeno srce tako čisto i nevino, da ima snage oprostiti idiotu kao što sam ja.

"Samo želim razgovarati, ništa više..."

Čujem korake. Približava se vratima.

"Tvoj voz je odavno prošao, gospodine Kereme..", govori. Da je mogu vidjeti, siguran sam da bi joj oči bile ovako suzne kao što su moje.

Plačem kao mala beba. Prolazim rukom kroz kosu, dok kroz ovu tanku bijelu majicu mogu osjetiti hladnoću vrata.

"Samo što si ti bio pun bijesa, kojeg ja nikad nisam razumjela, da bi primjetio da te je voz čekao. I čekao. I čekao. I otišao."

Zajecam. Taj voz je ona.

"Molim te Saro, molim te. Otključaj vrata."

"Šta bi nam pomoglo i da razgovaramo. Nešto si mi zaboravio reći? Ili ti nije dosta, nego želiš još koji put reći da me mrziš?

O Bože.

"Ja...ja..Oprosti.", kažem i iste sekunde požalim.

Čujem pomijeranje, te se pomijerim od vrata. Sledeće sekunde vidim nju ispred sebe. Plava kosa joj je slijepljena uz lice od suza, a oči crvene.

"OPROSTI?", zagalami. "O Bože Kereme, možeš li potonuti više. Očigledno da možeš, jer me svaki put uspiješ iznenadiš." zaurla još jače. Ostavi vrata otvorena, uputi se ka prozoru, a zatim se okrene.

"Ti...", pokazuje pratom na mene." Ti si jedan jebeni licemjer. Seronja. Idiot. " izgovara i gleda me pravo u oči. Želi me povrijediti. I uspijeva.

"Ja..ja ne uspijevam pronaći riječi koje bi te opisale. Jer ti si gospodin jebeni Kerem. Radiš sve što želiš. Voliš kad želiš. Ženiš kad želiš. Jebeš kad želiš. Ostavljaš kad želiš."

Nikad je nisam vidio ovakvu. Doslovno ludi od bijesa i željom da me povrijedi. Ali puštam je. Neka ona sada priča.

"Ali znaš šta..?", upita me. Pogled vraćam na njen.

Bože, upropasti sam je...

"Nisam ljuta na tebe.", kaže. "Ljuta sam na sebe. Ljuta sam na sebe jer sam ti se uvijek vraćala sa osmijehom. Što sam se izvinjavala za stvari koje nisam uradila. Mrzim što sam se udala za tebe, postala ovisna o tebi.". Ova zadnja rečenica mi dopre pravo do srca i razbije ga na milion komadića.

Približaje se. Krenem otvoriti usta, sa namjerom reći nešto, ali me ona prekine. I bolje što jeste, jer ne znam šta bih rekao..

"Čak i onda kada sam shvatila da me nisi vrijedan, nisam odustala, jer sam osjećala da sam ja vrijedna tebe. Jer sam ti već toliko dala sebe, uložila sam toliko vremena i energije u nas, nisam smatrala da je fer da samo tako odustanem od nas i odem kao da ništa nije bilo. Znaš Kereme, ja sam bila čovjek, što je očito stran pojam ja tebe.."

Umrijet ću, kunem se da ću umrijeti od bola, sramote, stida.

"Žao mi je što sam svoje vrijeme potrošila na sebe, vjerujući da ćeš se promijeniti. Žao mi je..." pada na koljena, tek možda dva-tri koraka udaljena od mene.

Krenem joj se približiti, ali me ona pogleda tako, da shvatim da je loša ideja.

Sa koljenima na podu, skriva pogled od mog.

"Nadam se, da kada te nekad neko pita o onoj Sari i nama...Nadam se da ćeš se sjetiti moje ljubavi prema tebi i da će ti dah stati od kajanja", pogleda me pravo u oči. Slomljena je. Uništio sam ju. Ja, Kerem, sam uništio ženu mog života.

Gledam je kako idalje sjedi onako slomljena, krhka i iscrpljena.
Za svako njeno stanje sam kriv ja, za svaku njenu suzu krive su moje riječi, moje jebeno ponašanje.
Ovo je druga greška, više ne znam šta da radim da mi oprosti.

Krenem izaći iz sobe, dok njeni jecaji odzvanjaju tišinom.

"Nisam te nikad prevario, da znaš. "

Kažem, jer imam potrebu da to zna. Nek zna da ni jedna nije dotakla ovo tijelo, ove usne, nikad otkako znam nju.

"jednog dana ću ti ispričati sve."

Tišina. Ne vjeruje mi..
Zatim čujem...

" Bravo. Zaslužio si orden, to je bilo jako teško za tebe".

Nasmije se cinično. Ima pravo. Ko bi vjrovao čovjeku koji je noću dolazio sa tragovima ruža na vratu, košulji.

" Znam, zvuči suludo, ali jednog dana ću ti sve objasniti. "

Samo je šutjela. Izašao sam iz kuće, i uputio se pravo tamo gdje je započeo naš problem.

Pravo Leyli.

Novi nastavak je tu. 😊 Hvala djevojkaodpapira za inspiraciju i pomoć.
Do kraja je ostalo još 2 ili 3 nastavka. Izdešavat će se svašta, nećete dugo čekati na nastavak. 😊♥
Hvala za komentare i zvjezdice.

P. S. uskoro ću objaviti početak nove priče, nadam se da će biti bolja i inspirativnija od ove.