Stanje očaja ( Završena) ♥

14. Vrijeme ističe

Samo to ne. Samo da nije ono što mislim.

Pogledala sam Leylu koja je idalje bila zbunjena, kao i na početku.
Odjednom se osmijehnula

- A, ne, ne. Nisam trudna.

Čekaj, kako? Okej, pročitala mi je misli.
- Mi pazimo na takve stvari, zar ne dušo?

Zagrlio je oko ramena i prikliještio uz grudi.
Jebi se! Jebi se, jebi se Kereme!
Kako mi to sve možeš učiniti?
Ali ja sam kriva. Znala sam da je đubre od samog početka. Znala sam, i ja sam kriva što sam dopustila da mi prvi put bude sa čovjekom koji me ni u početku nije cijenio ni 1%.
Ali zašto još uvijek želim te usne, te ruke na svom tijelu?

Jebiga, zašto ga želim za zauvijek?
Ali ne, tu je kraj.
Ovo je bol koju ne želim niti mogu oprostiti. Neka snaga, iz mjesta koje ni sama nisam znala da postoji u mom biću, reče

- Želiš li pomoć oko vjenčanja?

Osvrnula sam se oko sebe moleći Boga da je to neko drugi rekao, ali ne. Lično ja, iz mene je izašla ta divna rečenica.
Umjesto nje, on mi odgovori.

- Hvala ti, za sve ću se ja pobrinuti.
Nasmijala sam se.

- U redu. Onda, idem ja.
- Vidimo se draga.

Priđe mi i zagrli me.
Stajao je iza nje, kao da čeka na red. Ona se odmaknu, kad se on približi, položi jednu ruku na moje rame i utisku nježan poljubac u obraz.
Osjetila sam da su mu usne vrele. Tako me nježno poljubio, dok mi njegova brada okrznula usnu, da sam slučajno ispustila uzdah.

Jebote, koja sam ja ludača.

Njegov miris ostade na meni dok sam koračala ka računovodstvu, da platim račun za bolnicu.
Pogledala sam u pozivnicu, koju sam držala u rukama.

Pozivamo Vas da uljepšate našu večer
I budete svjedok naše ljubavi.
Kerem & Leyla

Imam potrebu da povraćam, i plačem. Dovraga.

🔴
🔴🔴

Jutro nakon onog jučer. Želja da je sve san, odletje u zrak, sa prvim dodirom moje noge na pod, dok sam ustajala iz kreveta.
To je to on i ona, Can i ja.
Za par godina ćemo se družiti i voditi djecu u park. Moram ih upoznati.

Goni se, Saro.

Opet valjaš gluposti.

Hladna voda na mom licu mi pomože da se vratim u stvarnost.
Nikad u životu nisam bila osoba kojoj su osjećanja prepreka. Mogla sam svaku vezu završiti u trenu, samo ako je to tako potrebno.
Muškarac me nije uspio promijeniti. Slomljena sam bila, razočarana. Prevarena.
Ali, dođavola, ništa nije boljelo negdje u dubini duše kao ovo sad.
Pomisao na prsten na njegovoj ruci, na ruke, duge prste, koje samo grle nju...
Ne mogu..

Prvi put sam zaplakala.
Jecaji su odzvanjali praznim kupatilom.
Spustila sam se na pod, ruke obavivši oko koljena.
Kapljice sa neobrisanog lica su se miješale sa suzama, slivajući se niz moj vrat.

Boli te duša, srce se cijepa.
Prokinula sam još jače. Glas mi se raspuknuo.
Molim te Bože, nek se desi čudo.

Kerem p.o. v

Čekam nervozno pored svadbenog stola.
Matičar je već nervozno pomijerao naočare.
Osvrnem se oko sebe. Na bijelim stolicama u redovima vidim mamu, oca, sestru.
Tu je Can. Smije mi se. Pokušavam uzvratit osmijeh, kad se on odjednom promijeni. Lice mu postade ljutito, bijes mu frkti iz očiju.
Gdje je Sara?
Očajnički je tražim, možda je i ona došla.
Osjećam da me mašna steže oko vrata i usta mi se suše.