Zauvijek tvoja ✔

-5.Poglavlje-

Nikad nisam zapravo vjerovala u ljubav. Uvijek sam smatrala da nas ona samo čini slabijima, podložnjima, surovom svijetu oko nas. Nisam željela postati pekmezasta posesivna djevojka čiji dečko ne smije ni pogledati druge žene, ali me mora držati kao kap vode na dlanu. Ne, samoj sebi sam rekla, ako ću ikada naći nekoga, želim da ta osoba ima kontrolu, da me obuzda jer očito me nitko ne može dugo držati na uzici.

Sada mi je apsurdno osjećati kako mi oči gore jer je ovaj muškarac zaista prekrasan i nemoguće je ostati imun na njega. Istina jest da me živcira taj njegov nos vinut među oblake, samouvjeren hod i prkosan osmijeh, ali površna sam. Priznajem to.

Tu je večer David proveo s nama. Djevojke su se okupile oko njega i obasipale ga raznim komentarima, kao na primjer, „Prekrasan si!" , „Kakvi mišići!" , „Nadam se da ćemo se bolje upoznati jer ne želim propustiti ovakvog muškarca."

Bilo je još toga, ali iskreno, želudac mi se dizao i uši su mi krvarile, zapravo sam samu sebe žalila jer sam morala slušati ta sranja. Ja nisam ni riječi prozborila. Sjedila sam u kutu prostorije, promatrala sve oko sebe, oči su mi prosuđivale same od sebe. Nekoliko puta su mi se Lana i Stela obratile, ali ih je David zaštitnički pozvao k sebi kao da ću ih pojesti.
Nisam bila zadovoljna sama sa sobom jer sam znala da nisam na pravome putu. Nešto radim krivo, ali ne znam što. Legla sam na svoj novi udobni krevet prekriven svilom i utonula u san nadajući se da će idući dan biti bolji.

Utorak. Isprva mi se bilo čudno probuditi u novom okruženju, trebala sam se priviknuti na novu atmosferu. Unatoč svom luksuzu i komfornom utisku u zraku, nisam se osjećala udobno. Nisam bila na svom teritoriju, pa sam hodala po klizavom tlu.

To jutro mi je počelo dobro. Obukla sam prekrasnu crvenu haljinicu koja mi se stapala uz moju figuru, naglašavala je sve ono što je dobro kod mene, a vješto sakrila nedostatke. Našminkala sam se koliko mi se dalo u osam ujutro u potpunosti preko volje i bila sam zadovoljna sama sa sobom.

Spustila sam se u kuhinju gdje je za velikim stolom sjedila samo Dijana. Već sam rekla da mi ta djevojka nikako nije sjela, a morala sam se praviti kao da smo si dobre. Vidjela sam da je jako lijepo sređena, uglancana kao i prethodnog dana.

"Jutro.", tiho promrmljam osmijehnuvši se. Njen nezainteresirani pogled mi sve kaže, pa odustanem od ikakve interakcije s njom. Na svom tanjuru ima neku voćnu salatu koju sporo gricka i usput promatra prazan zid ispred sebe. U potpunosti je njena pojava čudna. Ne mogu shvatiti što je na njoj nekako krivo, ali osjećam tu negativno nabijenu energiju svuda oko sebe.

"Dobro jutro. Jesi li se naspavala?" Oraspoložim se čim Manuela uđe u prostoriju noseći mi šalicu vruće turske kave. Stavi ju ispred mene i lagano prođe rukom po mom ramenu.

"Jutro. Jesam, a Vi?"

"Naravno.", odgovori mi i uzme prazan tanjur koji se nalazio ispred mene. "Što ćeš jesti?"

"Vjerujem u vas izbor. Prepuštam se u vaše ruke.", prođem rukom kroz kosu kada ona kimne glavom na moje riječi i izgubi se u kuhinju. Osjećam Dijanin pogled na sebi i smeta mi ta pažnja koju mi pridaje. Dignem glavu i vidim kako me probada svojim tamno obojenim očima. "Jesi li dobro?", prkosno se nasmijem. Nije me briga je li dobro ili ne, samo joj želim dati do znanja da vidim kako me gleda.
"Ne znam da li možda znaš ako se može umrijeti od buljenja?"

Pogled joj se zamrači, napuči svoje usne i pomakne svoj tanjur od ruba stola. "Znam kakvu igru igraš. Provalila sam te još sinoć, ali želim da znaš da ti neće uspjeti. Tako si obična, djevojko, ne znam zašto misliš da bi David tebe odabrao pored mene.", glas joj je samouvjeren i vidim da čvrsto stoji iza svake svoje riječi, ali meni nije jasno zašto sam joj ja toliki problem. Točno sam znala da neću biti barem ovdje na miru. Ponavljam, gledala sam prošlu sezonu i sad bih se ujela od nervoze.